Piše: prof. dr. Muamer Halilbašić
1. Kako ‘običnim’ ljudima, omladini, radnicima, profesorima, policajcima…, nezaposlenima…, objasniti šta je reformska agenda i zbog čega je ona dobra (ili loša) za BiH?
Reformska agenda nije ništa drugo do popis aktivnosti koje trebaju provesti pojedini nivoi vlasti u BiH u periodu 2015-2018. godina, kako bi se izvršila reforma u području javnih finansija, poslovnog ambijenta i konkurentnosti, tržišta rada, reforme socijalne zaštite i penzija, vladavine prava, te reforme javne uprave. Radi se o neophodnom koraku (ili nekoliko njih) u pravcu transformacije ekonomskog modela BiH koji naprosto više nije održiv, modela koji favorizira javni u odnosu na privatni sektor, potrošnju u odnosu na proizvodnju, te uvoz u odnosu na izvoz. Nedostaci ovog modela posebno dolaze do izražaja od početka svjetske ekonomske krize. Prema veličini bruto društvenog proizvoda po stanovniku u 2015. godini BiH je još uvijek bila na nivou od svega 29 posto prosjeka EU. Praktično stagniramo od 2009. godine. Poređenja radi, Srbija je na nivou od 37 posto, Hrvatska 59 posto, a Slovenija 83 posto. Stopa nezaposlenosti u BiH se posljednjih nekoliko godina kreće oko 27 posto. Prema nekim procjenama koje smo radili, kako bi se priključili zemljama EU sa najnižom stopom zaposlenosti potrebno je u BiH u narednom periodu kreirati više od 300 hiljada radnih mjesta. Oko 80 posto nezaposlenih na posao čekaju duže od godinu dana. Nezaposlenost mladih je dostigla alarmantne razmjere (60 i više posto). Iako smo umjereno zadužena zemlja, javni dug je ubrzano rastao. Ono o čemu se malo govorilo je problem kumuliranja dospjelih neizmirenih obaveza u javnom sektoru, po osnovu neizmirenih plaća i doprinosa, obaveza prema dobavljačima, itd. Prema nekim procjenama samo u FBiH one iznose preko jedne milijarde KM. Napominjem, ove obaveze nisu sadržane u zvaničnim podacima o javnom dugu.
Kada se sve sagleda jasno je da je ovakvo stanje naprosto neodrživo. Dakle, potrebne su hitne promjene, odnosno potpuni redizajn ekonomskog modela u BiH. Reformskom agendom prepoznato je dosta mjera koje idu u dobrom pravcu. Međutim, puno toga će zavisiti od kvaliteta realizacije istih, stalnog monitoringa i ocjene učinaka, kao i od postepene nadogradnje Agende tokom vremena.
2. Mora se priznati, otkako je počela priča o reformskoj agendi, nije se puno toga promijenilo na bolje. Ako možete prokomentirati u čemu je problem, gdje je nastao zastoj…, kada građani mogu očekivati neke pomake na bolje?
Nezadovoljavajuća (blago rečeno) ekonomska situacija u BiH nije rezultat toga da se ništa ne radi na tom planu, nego činjenice da drugi (zemlje u okruženju) u odnosu na nas prave mnogo brže i veće korake. Zaista, dinamika kojom se provode reforme na koje su se vlade u BiH obavezale nije zadovoljavajuća. Ipak, ako se stanje posmatra kroz prizmu onoga što smo imali u periodu prije usvajanje reformske agende mora se primijetiti da je napravljen izvjestan pomak. Čini se da su danas ekonomska pitanja nešto više u fokusu u odnosu na neki protekli period.
Uprkos određenim pozitivnim pomacima, nerijetko se stiče dojam da bh. vlasti ‘pojam’ reformske agende iskorištavaju i politiziraju, te da zbog toga i pravi učinci padaju u drugi plan. Česta su previranja unutar vladajućih koalicija na različitim nivoima. Moram priznati da je donekle ovo i očekivano obzirom na platforme na kojima je svaka od njih bazirala svoj nastup na proteklim opštim izborima. Valja primijetiti da je mali broj njih u svojim izbornim platformama eksplicitno prepoznao ekonomiju kao prioritetno područje njihovog angažmana. Jedan od ključnih problema identificiram u odsustvu sinhronizovanog djelovanja različitih nivoa vlasti. To je jedan od bitnih preduslova za ozbiljniji iskorak.
3. Mladi neupitno odlaze. Neću vas pitati kako to spriječiti već je li to uopće moguće spriječiti? Tko će danas mladom čovjeku koji razmišlja svojom glavom moći reći ‘ostani u BiH, uskoro će biti bolje’? Svjedoci smo nemalog broja primjera zapošljavanja rodbine i prijatelja političara, tajkuna, u velikoj mjeri i kriminalaca… posebno u javnom sektoru. Nije li to jasna poruka mladima da sreću potraže izvan BiH…
Problem emigracije mladih ljudi je vrlo kompleksan. Razlozi migracija variraju. Često, kombinacija nekoliko faktora dovodi do odluke o migraciji. Razlozi personalne prirode, socio-ekonomske okolnosti i politička situacija u zemlji porijekla su od presudnog uticaja. Istraživanja pokazuju da su migracije prevashodno uzrokovane nejednakim prilikama na tržištu rada u zemlji porijekla, zatim nejednakostima u nivou dohotka, ljudskim pravima i životnom standardu između zemlje porijekla i krajnjeg odredišta. Svi su ovi poblemi posebno izraženi u BiH. Otuda je potrebno sinhronizovano raditi na njihovom otklanjanju ili ublažavanju kako bi se nosili sa ovom pošasti.
Problem zapošljavanja podobnih, nekvalitetnih kadrova u javnom sektoru posebno je bio izražen u proteklom periodu. Određeni iskorak je evidentan na ovom planu u smislu moratorija na nova zapošljavanja, i sl. Ipak, čini se da različiti nivoi vlasti ne posvećuju istu pažnju ovom vrlo važnom pitanju. Po meni je ovaj problem usko povezan sa “poplavom” privatnih visokoobrazovnih institucija, vrlo upitnog kvaliteta. Ovo govorim iz vlastitog iskustva budući da sam prije nekoliko godina jedan semestar bio angažovan na jednoj od njih.
4. Na koji način pristupiti riješenju navedenog problema masovnog egzodusa mladih? Koje poteze predviđa reformska agenda i, još važnije, jesu li vlasti sposobne provesti preuzete obaveze?
Akcionim planom predviđeno je nekoliko mjera koje bi trebale doprinijeti unapređenju generalno poslovnog okruženja u zemlji. Mislim prije svega na izmjene i dopune zakona o doprinosima (smanjenje opterećenja na rad), pojednostavljenje registracije poslovnih subjekata, zatim skraćivanje i pojednostavljenje procedura za pribavljanje građevinskih dozvola, analizu opravdanosti i ukidanje određenih parafiskalnih nameta, itd. Sve su ovo aktivnosti koje bi na izvjestan način trebala doprinijeti otvaranju većeg broja novih subjekata, povećanju domaćih i inostranih ulaganja, odnosno u konačnici otvaranju novih radnih mjesta u realnom sektoru.
Pored navedenih mjera usmjerenih na opšti ambijent za poslovanje, tu je i nekoliko mjera od neposrednog značaja za zapošljavanje mladih ljudi. Radi se o Uredbi o prvom zapošljavanju i samozapošljavanju za čiju realizaciju su predviđena sredstva u iznosu od 50 miliona KM. Predviđena je takođe (posebno značajna, iako generalno formulirana), i mjera vezana za prilagođavanje obrazovnog sistema potrebama tržišta rada.
Nekoliko je bitnih momenata od kojih će zavisiti realizacija, odnosno efekti navedene dvije mjere. Kada se radi o Uredbi o novom zapošljavanju, ključno ograničenje vezano je za kapacitete javnih službi za zapošljavanje. Tu posebno mislim na monitoring, i još važnije ocjenu učinaka poticajnih sredstava. U istraživanju koje smo nedavno radili pokazali smo da su i u proteklom periodu od strane različitih ministarstava i agencija na raznim nivoima vlasti realizovani programi podrške zapošljavanju vrijedni desetine miliona KM godišnje, ali sa vrlo skromnim rezultatima.
U vezi sa reformom obrazovnog sistema od velikog je značaja čvrsta opredjeljenost da se uđe u koštac sa ovim gorućim problemom obzirom da se reforme u ovoj oblasti odgađaju već duži niz godina. Vrlo je važna horizontalna i vertikalna saradnja resornih ministarstava u ovoj oblasti, zatim saradnja obrazovnih institucija i poslovnog sektora, saradnja sa zavodima za zapošljavanje kroz formiranje lokalnih i regionalnih paktova zapošljavanja. O razmjerama neefikasnosti i rasipanju resursa u ovoj oblasti najbolje govori anegdota sa skupa privrednika iz jedne od lokalnih zajednica kojoj smo nedavno bili u posjeti. Naime, kada smo došli do teme usklađenosti obrazovnog sistema sa tržištem rada jedan od privrednika čija se kompanija bavi proizvodnjom obuće navodi kako je specifičnost njegovog biznisa to što zapošljava najveći broj fizioterapeuta u BiH (160 od ukupno 170 zaposlenih). Razlog je taj da se đaci u lokalnoj srednjoj školi educiraju samo za dva zanimanja od kojih je jedan fizioterapeut. Naravno, navedeni zaposlenici su o trošku firme prethodno morali proći odgovarajuću obuku. Možete zamisliti kako ovo utiče na troškove poslovanja i konkurentnost kompanija na međunarodnom tržištu.
5. Kratko i jasno – kako danas do posla? Ne samo mladih ljudi, već i generacija nezaposlenih ljudi starih između 35-50 godina o kojima nitko ne vodi računa. Kako stvoriti radna mjesta, ali radna mjesta na kojima će radnici dobiti normalnu plaću umjesto robovlasničke crkavice?
Od presudnog značaja za bilo kakav napredak na planu ekonomije je osiguranje stabilnosti, posebno na političkom planu. Previše je rekao bih nepotrebnog dizanja tenzija kako unutar zemlje, tako i u odnosima sa zemljama okruženja. Svjedoci smo posljednjih dešavanja oko objave rezultata popisa stanovništva. Dalje, dešavaju se u najmanju ruku apsurdne situacije da, primjera radi, neposredno pred velike privredne skupove u BiH imamo izjave ključnih ljudi susjednih zemalja kako su “posebno zabrinuti za BiH”, “kako jedna varnica može prouzročiti nesagledive posljedice”, itd. Sve ovo nanosi štetu BiH, posebno u kontekstu privlačenja stranih investicija budući da je kapital “plašljiva roba”. Napominjem, radi se o zemljama koje su, usko ekonomski gledano, direktni konkurentni BiH u privlačenju investicija, zemlje sa velikim suficitima u trgovini sa BiH, itd.
Za otvarenje većeg broja, kvalitetnih radnih mjesta, takođe je vrlo bitno da se ekonomija stavi u prvi plan. Fokus treba biti na podizanju konkurentnosti privatnog sektora, posebno biznisa i industrija koje su pokazale određene (izvozne) rezultate. Do sada je praksa bila da smo se uglavnom bavili “firma slučajevima”. Veliki dio energije i resursa je trošeno na tzv. problematične subjekte koji definitivno neće otvarati nova radna mjesta. Sa druge strane, jednaku pažnju je potrebno posvetiti smanjivanju i povećanju efikasnosti javnog sektora. Kroz poresku politiku i koristeći druge poticajne mjere, fokus je potrebno pomjeriti sa potrošnje na proizvodnju roba i usluga, posebno izvoz. Dok kompanije koje djeluju na teritoruju BiH (domaće ili strane) ne podignu svoje operacije na viši nivo u smislu kreiranja proizvoda više dodane vrijednosti, nije moguće osigurati značajniji rast standarda u zemlji. To je dugotrajan proces koji se ne poklapa sa političkim ciklusom (dvije ili četiri godine). Međutim, to je proces koji nema alternativu. Što prije uđemo u njega, prije ćemo osjetiti njegove pozitivne efekte.