Mnogi mladi poslije rata su otišli iz Bosne i Hercegovine, jer ovdje nisu mogli dobiti posao. Trend odlazaka se, nažalost, ubrzao posljednjih godina. Analize domaćih ekonomskih stručnjaka navode na zaključak da je samo od 2006. do 2015. oko 40.000 mladih napustilo BiH.
Podaci prikupljeni u Anketi radne snage iz 2015. pokazuju da 79.000 mladih koji su se, ipak, odlučili ostati u BiH, traži posao. Od tri mlade osobe na tržištu rada, jedna je zaposlena, a dvije traže posao.
Stopa nezaposlenosti mladih u BiH bila je i prije globalne krize iznimno visoka. Međutim, skočila je sa 47,5 posto u 2008. na 62,2 posto u prošloj godini. Ekonomski analitičar, prof. dr. Vjekoslav Domljan upozorava da bi ovu stopu trebalo korigovati i to naviše, pošto se jedan broj mladih povukao iz radne snage, pa nisu evidentirani kao nezaposleni. Objašnjava da mnogi mladi ne traže posao, jer ga, prema njihovom mišljenju, ne mogu naći. “U engleskom jeziku termin za takve osobe je NEET (not in education, employment or training). Ta NEET populacija uključena je u bh. statistici radne snage u kategoriju obeshrabreni”, kaže Domljan.
Anketa radne snage BiH za 2015. pokazala je da ukupan broj obeshrabrenih osoba u BiH, koji uključuje mlade (od 15. do 24. godine) i ostale (s 25 i više godina starosti), iznosi 67.000. Bazirajući se na tu anketu i podatke Agencije za statistiku BiH, ekonomisti, pak, naglašavaju da je samo među mladima obeshrabrenih 78.000. Procjenjuju i da NEET stopa BiH iznosi najmanje 19 posto.
Zanimljivo je i da neki od mladih produljuju obrazovanje, iako to stvarno ne žele. Obrazovanje im služi kao štit od nezaposlenosti, mada ono u izvjesnoj mjeri poboljšava šanse za dobivanje posla. Riječ je o fenomenu “maskirane nezaposlenosti”, koji je zapravo odgođeni ulazak u radnu snagu i tržište rada. Mladi koriste upis u škole i fakultete kao tampon-zonu. Imaju status učenika/studenta, ponekad istodobno radeći nepuno radno vrijeme i/ili tražeći posao s punim radnim vremenom, ili tek kupuju vrijeme.
Visoka stopa nezaposlenosti pokazuje da tržište rada, a time i tržišni mehanizam u cjelini ne funkcioniraju u Bosni i Hercegovini. Najveći poslodavac u BiH je javni sektor, a san nezaposlenih je doći do posla u javnom, a ne u privatnom sektoru. To znači da su duboke reforme tek pred BiH. S jedne strane treba mijenjati obrazovni sistem da bi se prilagođavao EU tržištu rada i s druge strane prilagođavati sektor preduzeća.
Reformska agenda, za koju se naglašava da je plan najsveobuhvatnijih mjera u Bosni i Hercegovini do sada, opredijeljena je za suzbijanje sive ekonomije. Šef Delegacije Evropske unije i specijalni predstavnik EU u BiH Lars-Gunar Wigemark nedavno je izjavio da je ona u suštini usmjerena na ekonomska pitanja, koja su u BiH zapala u slijepu ulicu. Poručio je da se mora reformirati ne samo tržište rada nego i cjelokupna ekonomija. “Nema razloga zašto ova zemlja ne bi procvjetala, jer vaši ljudi su vrijedni. Neprihvatljiva je ova tendencija da ljudi odlaze iz zemlje”, rekao je Wigemark, koji je uvjeren da će već za šest do 12 mjeseci rezultati biti vidljivi, a to će, u kombinaciji s integracijom u EU, omogućiti svima da na BiH gledaju iz drugačije perspektive.
Nažalost, danas su brojne barijere ulasku mladih na tržište rada: slabe obrazovne vještine, nedovoljan poticaj poslodavcima da angažiraju pripravnike, nedostatak mehanizama uključivanja diplomiranih u poslovne procese te loš pristup finansijskim sredstvima. Stoga je nezaposlenost mladih u BiH dugoročna. Mora se imati u vidu i da u tržišnoj ekonomiji ne postoji institucija koja bi se bavila zapošljavanjem. Zavodi za zapošljavanje posreduju u zapošljavanju, posebno u slučaju ranjivih grupa, dok se privatna preduzeća bave stvaranjem profita.
A Reformska agenda trebalo bi da stvori ambijent – ekonomski, pravni i politički – koji će pogodovati ekonomskom rastu. Ono što posebno ohrabruje u agendi i na šta se obavezao premijer FBiH Fadil Novalić – na šta skreće pažnju i prof. Domljan – je izgradnja one-stop shopova te olakšavanje dobivanja priključka na električnu energiju i dobivanja građevinske dozvole i provođenja stečaja. Federalnim budžetom, na ime poticaja prvom zapošljavanju i samozapošljavanju, planirano je 50 miliona maraka. Ovaj novac je doznačen kantonalnim zavodima za zapošljavanje.
Zahtjev za subvencioniranje samozapošljavanja, zapravo pokretanje vlastitog biznisa, do polovine marta ove godine podnijele su 1.974 nezaposlene osobe, dok je zahtjev za subvencioniranje zapošljavanja mladih bez radnog iskustva podnijelo 1.497 poslodavaca za 3.999 osoba, tvrde u Federalnom zavodu za zapošljavanje. No, to su tek početne mjere.
U zemlji koja leži na demografskoj bombi, pa joj prijeti slom mirovinskih i zdravstvenih fondova, nužni su poticaji razvoja socijalne i solidarne ekonomije. S jedne strane su osobe u trećem dobu koje trebaju pomoć, a s druge one u drugom dobu koje nemaju posla. Očekuje se da će kreatori porezne politike ovo shvatiti i podržati, na primjer, osnivanje firme za mlade klikom miša za jednu marku i u slučaju socijalne/solidarne ekonomije bez poreza na dobit. Provođenje Reformske agende trebalo bi, među ostalim, doprinijeti smanjenju administracije i stvaranju uslova za otvaranje radnih mjesta u privredi, što bi zaustavilo masovan odlazak mladih iz BiH. Prvi koraci u dobrom pravcu su napravljeni, ali pravi posao tek slijedi.
Bez reforme nema ni evropskog puta, na šta su se vlasti BiH još jednom obavezale 15. februara u Bruxellesu, kada je tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović predao zahtjev za članstvo BiH u EU Bertu Koendersu, ministru vanjskih poslova Holandije, koja trenutno predsjedava EU. To, uostalom, predviđa i novi evropski pristup Bosni i Hercegovini, koji je u prvi plan stavio rješavanje socijalnih i ekonomskih problema.
Više na: http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/radna-mjesta-za-mlade-u-bih