Kategorija: Reforme

Prema nedavnom pisanju Blica, Republika Srpska će u narednih pet godina ostati bez 100.000 radno sposobnih građana, zbog starenja i migracija radne snage. Kako procjenjuju iz Unije poslodavaca RS, u narednih pet godina, sa biroa za zapošljavanje biće izbrisano 35 000 ljudi zbog starenja, dok će ih isto toliko napustiti zemlju. Tek manji broj će se zaposliti. Nastavi li se ovakav trend, poslodavci upozoravaju da će realna ponuda radne snage za pet godina iznositi tek između 25.000 do 30.000 radnika. Saša Trivić, potpredsjednik Unije udruženja poslodavaca RS, kaže za Blic da će se time samo prividno riješiti problem nezaposlenosti, jer se postavlja logično pitanje ko će raditi i proizvoditi novu vrijednost.

 

Veliki problem je i što veliki procenat nezaposlenih spada u dugoročno nezaposlene, što znači da na evidenciji nezaposlenih provedu duže od godinu dana.  Zbog dugoročne nezaposlenosti, ovi ljudi gube ključne kompetencije. Takođe, promjene u radnim procesima, odnosno automatizacija i digitalizacija, za posljedicu će imati smanjenje potrebe za angažovanjem postojećih ili novih radnika. S obzirom na dugogodišnji i drastičan rast broja radnika sa visokom stručnom spremom na birou, jasno je da značajan broj radnika koje školujemo neće ni trebati tržištu rada, zaključak je Unije poslodavaca RS.

 

Problem o kojem govori članak u Blicu nije specifičan samo za Republiku Srpsku ili Bosnu i Hercegovinu. Promjene u radnim procesima, ukidanje radnih mjesta unutar srednje klase, izazov je sa kojim se suočava cijeli svijet. Formalno stečena znanja i vještine ne poklapaju se u dovoljnoj mjeri sa potrebama tržišta, što stvara neravnotežu između ponude i potražnje, odnosno strukturalnu nezaposlenost. Cjeloživotno obrazovanje tako sve više postaje nužnost, ne samo za visokoobrazovane, nego i za sve mlade ljude među kojima je stopa nezaposlenosti posebno visoka.

 

 

Strategija Evropske unije “Evropa 2020” zbog toga stavlja naglasak na jačanje veza među obrazovanjem, poslovnim sektorom, istraživanjem i razvojem, kao i na mobilnosti studenata, uz formalno priznavanje svih oblika neformalnog obrazovanja. Naglasak u obrazovnom sistemu potrebno je staviti na preduzetništvo, kreativnost i inovacije, a jedan od najvećih prioriteta jeste obrazovanje stručnjaka u oblasti informacionih tehnologija.

Velika potražnja za IT kadrom kao prilika

 

Obzirom na veliki deficit IT kadra u cijelom svijetu i ubrzan razvoj informacionih tehnologija, očekivanja su da će u naredne dvije decenije potražnja za IT stručnjacima samo rasti.  Imajući u vidu problem sa početka teksta, postavlja se pitanje da li je potražnja za IT stručnjacima kod nas prepoznata kao prilika za sve one čije sadašnje zanimanje nije, niti će biti traženo u budućnosti? Ili za one koji svoje zanimanje tek treba da odaberu i koje treba pravilno usmjeriti? Šta po tom pitanju čine nadležne institucije i formalne obrazovne ustanove, a šta organizacije koje pružaju neformalno obrazovanje i pojedinci koji, u potrazi za znanjem koje će im omogućiti zaposlenje, radije zaobilaze institucije sistema?

Ponuda IT kadra nikako ne zadovoljava potrebe tržišta, kaže Bojan Vuković, osnivač i direktor kompanije “DVC Solutions” iz Banjaluke koja se bavi pružanjem IT usluga. “Radi se o velikom deficitu kvalitetnog IT kadra koji ima stabilnu i formalnu obrazovnu podlogu, jer tržište zahtijeva konstantno prilagođavanje, učenje i usavršavanje, ali i studiozan pristup problemu. Površno pristupanje problemu i neadekvatna upotreba tehnologija dovodi do gubitka povjerenja i strpljenja kod klijenata, te stvara negativne reference.”

 

Ključnu ulogu u razvoju IT kadra, smatra Vuković, igra aktivno uključivanje univerziteta i drugih obrazovnih institucija, koje bi u saradnji sa realnim sektorom – IT kompanijama –  trebalo da rade na obrazovanju novih kadrova koji bi u budućnosti bili spremni da zadovolje zahtjevima. “Ovo je izuzetno dug i težak proces, ali se po primjeru uspješnih modela iz Estonije, Irske, SAD i drugih zemalja može pronaći adekvatno rješenje.”

 

Ovo je sektor koji je prije svega kreativan i rješava realne probleme sa kojim se susrećemo, kako pojedinci, tako i javni i privatni sektor, kaže Vuković. “IT nije sve, ali je u svemu. Posao u IT sektoru neće pronaći samo oni koji su tehnički obrazovani i vladaju tehnologijom, već i svi drugi koji shvate da je rad u IT sektoru znatno prosperitetniji i omogućava konstantno usavršavanje i napredovanje. IT sektor ima ogromnu potrebu za ekonomistima, pravnicima i svim drugim kadrovima koji pronađu sponu sa tehnologijom i rješavanjem tržišnih problema.”

 

Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, ako se uporedi vrijeme koje IT stručnjaci provedu na evidenciji nezaposlenih, sa prosječnim vremenom svih drugih lica sa visokom stručnom spremom, može se zaključiti se IT kadar brže zapošljava.  Štaviše, broj IT stručnjaka na evidenciji Zavoda za zapošljavanje daleko je manji od svih ostalih zanimanja i njihov put do zaposlenja najčešće u potpunosti zaobilazi institucije sistema.

 

Obzirom da postoji velika potražnja za IT profesionalcima, i kod nas, i u svijetu, pitali smo nadležne institucije da li provode ili planiraju programe i aktivnosti koji imaju za cilj uskladiti ponudu i potražnju u ovoj oblasti. To se odnosi na programe u okviru formalnog obrazovanja, ali i u okviru neformalnog obrazovanja, u smislu pružanja dokvalifikacija, prekvalifikacija i uopšte veće zapošljivosti mladih (ali i nezaposlenih osoba uopšte) u IT sektoru.

 

Organizator obrazovanja odraslih u Republici Srpskoj je Zavod za obrazovanje odraslih, koji među programima prekvalifikacije i dokvalifikacije nudi i program za zanimanje tehničar računarstva. Za izvođenje programa obrazovanja odraslih za zanimanje tehničar računarstva od strane Zavoda za obrazovanje odraslih izdato je odobrenje za desetak srednjoškolskih centara i centara za obrazovanje odraslih širom RS. Međutim, prema evidencijama Zavoda za obrazovanje odraslih Republike Srpske, navedene programe u toku godine u Republici Srpskoj upiše tek 14 polaznika.

 

Što se tiče aktivnosti na usklađivanju ponude i potražnje za IT stručnjacima na tržištu rada koje su u nadležnosti Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske, iz ovog Ministarstva kažu da su u Vladi Republike Srpske prepoznali značaj razvoja sektora informacionih tehnologija. “U tom smislu, Vlada Republike Srpske je  6. oktobra ove godine usvojila Uredbu o realizaciji programa podrške zapošljavanju u oblasti usluga koje su predmet međunarodne trgovine (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 90/16), gdje se pod uslugama podrazumijevaju isključivo usluge koje se pružaju putem informaciono-komunikacionih tehnologija. U skladu sa ovom uredbom Vlada Republike Srpske podržava zapošljavanje novozaposlenih radnika u ovom sektoru sa iznosom od 10.000 KM.”

 

Takođe, iz Ministarstva rada RS kažu da predstavnici Ministarstva kroz svoj angažman u Komisiji za upisnu politiku kontinuirano ističu potrebu za povećanjem broja mjesta u školama i fakultetima koji obrazuju “deficitarane kadrove” i potrebu za usklađivanjem obrazovnih planova i programa u srednjem i visokom obrazovanju sa potrebama tržišta rada.

 

Dodaju da će, kroz aktivnosti na pripremi izrade Akcionog plana zapošljavanja u Republici Srpskoj za 2017. godinu, ovo Ministarstvo nastojati da obezbijedi adekvatna sredstava za realizaciju programa prekvalifikacije i obuke nezaposlenih lica za kojima postoji značajna potražnja na tržištu rada Republike Srpske.

 

Pojedinci sve češće preuzimaju stvari u svoje ruke

 

Međutim, presporost školskih sistema i državnih institucija u prilagođavanju izazovima savremenog svijeta dovela je do toga da često bolje prođu oni koji preuzmu stvari u svoje ruke. Jedan od onih koji su u velikoj potražnji za IT kadrom vidjeli priliku za zaposlenje je Miroslav Trninić, koji je u IT svijet ušao sa 36 godina. U potpunosti je samouk, a znanja je sticao sa interneta, iz udžbenika, od drugih kolega. Nekoliko godina je radio kao samostalni programer, imao uspone i padove, ali, kako kaže, nije odustajao. Danas vodi svoju vlastitu web development agenciju u Novom Sadu i zadovoljan je poslom koji je odabrao. “Vremenom sam zavolio ovaj posao jer mi omogućava da se lično izrazim, putujem, upoznajem ljude, a i da istovremeno budem zadovoljan.”

 

Prije nego što se počeo profesionalno baviti ovim poslom, Trninić je nekoliko godina intenzivno učio, jer je krenuo doslovno od nule. “Nisam imao nikakvo tehničko, niti programersko iskustvo i znanje, tako da sam morao da sve učim sam. Uglavnom sam se oslanjao na online tutorijale i knjige – kojih ima više nego dovoljno za nekog ko hoće da uči. U startu sam odlučio da se programiranjem ne bavim površno, pa sam krenuo dosta temeljno da izučavam cijelu oblast, koristeći više fakultetski pristup. Na duge staze, to je bila jedina ispravna odluka. Napominjem da se ovim poslom moguće baviti i nakon 7 dana čitanja, ali to je neodrzivo, uzimajući u obzir trenutno stanje na tržistu i potrebno znanje za opstanak.”

 

Nekoliko godina Trninić je proveo radeći kao freelancer ili samozaposleni developer/programer. Tokom tog perioda, ispekao je zanat i stekao ne samo tehnička znanja, već i komunikacijske i poslovne vještine. “Ovakav način rada ne zahtijeva samo tehničko znanje. Otprilike 50% posla otpada na komunikaciju sa klijentima, vođenje vlastitih finansija, traženje posla, brigu o portfoliju, a 50% na sam posao.” Kroz iskustvo sam naučio da su problemi neizostavan dio cijele priče, tako da se podrazumijevaju. Od zakašnjelog plaćanja ili čak neplaćanja od strane klijenta, preko ogromne konkurencije do nedefinisanog socijalno/zdravstvenog statusa.

 

“Slijedeći odluku da mi ovaj posao bude osnovni način zarade, počeo sam da putujem po raznim konferencijama koje se tiču oblasti kojom se bavim. Tu sam se uvjerio da je freelancing  na globalnom nivou sasvim prihvaćeno i ‘normalno’ zanimanje. To iz perspektive lokalne sredine u kojoj je samo stalan posao prihvaćen, nisam mogao vidjeti.”

 

Ovaj posao je izuzetno težak, kaže Trninić, iz razloga što se tehnologija neprestano razvija i napreduje, pa je potrebno uhvatiti korak i prihvatiti učenje kao način života. Veliki problem predstavlja i konkurencija, koja je ogromna. “Na lokalnom tržištu, konkurencija nije velika, ali u globalizovanom svijetu rade milioni programera, za veoma niske cijene, što im daje prednost kod većine klijenata. Srećom, za kvalitet uvijek ima mjesta.”

 

Sa Trninićevim viđenjem situacije na tržištu slaže se i Bojan Vuković iz DVC Solutions. Kada je počeo da se bavi poslovima razvoja software-a i drugim poslovima iz oblasti koje njegova firma sada pokriva, prve klijente je stekao na domaćem tržištu. “Doći do prvih klijenata nije jednostavno. Potrebno je mnogo iskustva, povjerenja, istraživanja i pripreme, ali je najbitnije da saslušate probleme s kojima se klijenti susreću i na osnovu toga nudite rješenje. Najčešći problem na tržištu jeste što domaće IT firme prodaju strana rješenja koja nisu prilagođena našem poslovnom okruženju i potrebama ili kreiraju svoja rješenja koja nisu razvijana u saradnji sa realnim sektorom i domaćim kompanijama. Klijenti izuzetno cijene disciplinovan, odgovoran i precizan odnos prema zahtjevima i ukazanom povjerenju, što omogućava uspostavljanje dugoročne i uspješne saradnje. Do klijenata iz inostranstva je jako teško doći kada nastupate kao firma iz Bosne i Hercegovine, ali putem preporuka, poznanstava ili kvalitetnih referenci to ne predstavlja problem. Kompanije iz inostranstva odlično znaju da se u zemljama bivše Jugoslavije nalazi veliki broj mladih IT kompanija i kreativnih freelancera u IT industriji koji mogu da pruže najmodernija rješenja po znatno prihvatljivijoj cijeni u odnosu na kolege iz razvijenih zapadnih zemalja. Ukoliko vam se ukaže šansa i odradite posao dobro, sigurno je da će se vaše buduće poslovanje fokusirati na rad za inostrane klijente.”

 

Interes mladih za zanimanje inženjera nesrazmjerno mali u odnosu na potražnju

 

O formalnom obrazovanju u oblasti informacionih tehnologija razgovarali smo sa prof. Zoranom Đurićem sa Elektrotehničkog fakulteta u Banjaluci. “Naš nastavni plan i program usklađen je sa svim međunarodnim standardima i preporukama, oblasti koje mi pokrivamo pokrivene su na svim vodećim fakultetima u svijetu. Naši studenti su jako dobri inženjeri, a  dokaz za to je činjenica da bez problema odlaze vani i rade u velikim poznatim kompanijama i snalaze se vrlo dobro. U posljednjih godinu dana, napisao sam 10 preporuka za 10 bivših studenata, od kojih je 9 otišlo u različite firme u Minhenu, a  jedan je otišao na master studij. Velike kompanije su ocijenile da se radi o dobrim inženjerima iako su neki od njih imali malo radnog iskustva koje su stekli u kompanijama u Banjaluci ili su bili potpuno bez radnog iskustva.”

 

Prof. Đurić kaže da se na banjalučkom Elektrotehničkom fakultetu puno pažnje posvećuje praktičnom radu, te da su rijetki predmeti koje studenti mogu da polože, a da ne urade barem jedan praktičan projekat. Međutim, on ističe da fakultet ne služi tome da studenti dobiju konkretno znanje o određenim alatima, na određenoj platformi. “Inženjeri informatike treba da razmišljaju mnogo šire, njima jezik, platforma ne predstavlja problem, oni će na to da se priviknu, trebaće im samo neko vrijeme da se upoznaju sa određenim jezikom. Mnogo je važnije da znaju šta je koncept, a nije im bitan programski jezik ili konkretna platforma.”

 

Kao prodekan za nastavu, prof. Đurić je tokom svoje prve godine na ovoj funkciji obišao gotovo sve srednje škole u RS. “Ideja je bila da objasnimo srednjoškolcima šta mi to na fakultetu radimo. Moje prve impresije su bile skroz čudne, zato što ako pitate tu djecu šta oni misle da rade inženjeri koji završe Elektrotehnički fakultet, oni zamišljaju da se inženjeri penju na bandere i razvode žice.  60% studenata ETF-a su studenti računarstva, a sam fakultet se jako promijenio kroz sve ove godine koliko postoji. Nastao je zbog Čajaveca, koji danas ne postoji ni u tragovima, a danas fakultet proizvodi inženjere drugog profila.”

 

Na promociji fakulteta i zanimanja inženjera informatike, ETF je uradio mnogo toga, kaže prof. Đurić. “Obilazimo srednje škole, imamo dane otvorenih vrata, kad god neko želi da dođe iz osnovne ili srednje škole, uvijek smo otovreni, organizujemo doček, ispričamo im šta se radi, provedemo ih kroz laboratorije, pokažemo im šta se radi na računarima, pokažemo im robote, eneregetske sisteme, ne bi li ih naveli da se zainteresuju za zanimanje inženjera.”

 

I pored svega, interes srednjoškolaca za studij informatike na Elektrotehničkom fakultetu i dalje je nesrazmjerno mali u odnosu na potražnju za IT kadrom na tržištu rada i velikim mogućnostima koje se IT inženjerima nude. “Postoji strah da je ovaj fakultet težak u odnosu na druge fakultete. Obzirom na potražnju za ovim kadrom, meni bi bilo logično da imamo za svako mjesto barem pet kandidata, a mi na kraju samo popunimo kvotu. U prvom upisnom roku dođe 280-90 studenata, a mi upišemo 190, koliko ih položi. Meni bi bilo logično da ih dođe 1000.”

 

Pored formalnog, Elektrotehnički fakultet pruža i neformalno obrazovanje, kao što su kursevi za mrežne tehnologije, sistem administratore, za različite programske jezike. “Prvo je formirana Cisco akademija za mrežne tehnologije, kroz nju je prošlo 700 do 800 ljudi u ovih 14 godina koliko akademija postoji. To je jako puno ljudi za naše uslove. Neki od njih su inženjeri koji su došli dodatno da se usavršavaju. Nakon toga, dobar dio njih su položili industrijske sertifikate koji važe svuda u svijetu i sada rade u privatnim i državnim kompanijama poput Telekoma Srpske i Blica.”

 

Digitalna generacija

 

Jedna od organizacija koje pružaju neformalno obrazovanje u oblasti informacionih tehnologija jeste Udruženje građana “Misliša” iz Banjaluke. Ono što je specifično za ovo udruženje jeste da su polaznici njihovih kurseva djeca školskog uzrasta. “Za djecu, programiranje je jezik, pismo, od slične važnosti kakvo je poznavanje čitanja ili sabiranja. Ipak, važno je da se istakne da programiranje nije samo pisanje računarskih programa. Programiranje je rješavanje problema, otklanjanje grešaka, razvijanje logičkog i računarskog razmišljanja, a to podrazumijeva razvoj strategija (apstraktnog načina razmišljanja) za rješavanje problema koji se mogu odnositi i na neprogramerska područja. Razlog za učenje programiranja i uopšte informatike je ovladavanje novim i jako važnim načinima mišljenja koja omogućuje djeci da ovladaju danas najvažnijim misaonim vještinama koje će im biti neophodne za život u 21. vijeku”, kaže Dušan Tubić, elektro inženjer i predavač u Udruženju “Misliša”.

 

Iz Udruženja “Misliša” kažu da, uprkos činjenici da postoji velika potražnja za programerima na tržištu rada, broj programera ne raste. “Iako su mladi svjesni činjenica da nema nezaposlenih programera, da imaju odlične plate, da imaju odlične uslove rada, da lako mogu da mijenjaju ne samo radno mjesto, već i grad/državu u kojoj žive, jer naši programeri imaju globalno konkurentno znanje odnosno zanimanje, broj mladih koji postaju programeri se ne povećava.”

 

Samo postojanje ovog udruženja pokazuje da djeca ne mogu steći ovakva znanja u okviru redovnog školovanja. Međutim, iz  Udruženja ističu da formalno i neformalno obrazovanje nisu međusobno isključivi, već bi trebalo da su ta znanja kompatibilna i da se međusobno dopunjuju.   “Određeno znanje mladi, svakako, stiču i sami. Ne samo iz programiranja, već i generalno. Radi se o digitalnoj generaciji koja je naviknuta na internet kao na vazduh. Ipak, svakako da ne treba zanemarivati institucionalno sticanje znanja, već je to i jedini ispravan put. Svi uče od učitelja ili trenera, i teniseri, i muzičari, i glumci, pa svakako ne smijemo upasti u zamku da se informatika i programiranje uče samostalno. Ta poruka nije ni dobra, ni tačna. To svakako ne odbacuje, već upravo suprotno, ističe kao neophodan samostalan rad i učenje kroz nadogradnju.”

 

Agatha Christie u knjizi The Secret of Chimneys (Tajna dimnjaka) za jednog  od svojih junaka kaže da je “iz jedne od balkanskih država… čije su glavne rijeke: nepoznate; glavne planine: nepoznate takođe, ali brojne; glavni grad: Ekarest; stanovništvo: uglavnom mafijaši; hobi: ubijanje kraljeva, i dizanje revolucija.” Polazeći od te percepcije regije pa preko povijesno doživljenih svjetskih i balkanskih ratova, pitamo se kako, početkom 21. stoljeća funkcioniraju bh. društvo i ekonomija u takvom regionalnom okviru.

 

Duboko neuravnotežena ekonomija

 

Od 1995. do danas BiH pati od dubokih vanjskih i unutarnjih ekonomskih neravnoteža. Deficiti tekućeg računa su  stalno ispod -4% bruto domaćeg proizvoda (BDP), što vodi deficitima internacionalne investicijske pozicije, koja je stalno ispod -35% BDP. Na to se nadovezuje unutarnja neravnoteža iskazana kroz stopu nezaposlenosti koje oscilira oko 25-27% radnosposobnog stanovništva. Kratko kazano, kao što laboratorijski nalazi krvi pokazuju odstupanja od normale, tako laboratorijski nalazi EU (zvani mehanizam upozoravanja) pokazuju zastrašujuća odstupanja bh. ekonomije od normalne ekonomije.

Bh. ekonomija je u takvoj situaciji zbog niza razloga: (i) nepostajanja vizije, strategija i politika razvoja, (ii) kočenja djelovanja pravnog sistema (nefunkcioniranje pravnih pravila, posebice prinudnog izvršenja ugovora), pa su ekonomske transakcije, u koje su ugrađene rente (koje narod naziva „ima li mene tu“) sporo i teško odvijaju, (iii) gušenje poduzetnika tj. neomogućavanje nastanka tržišne ekonomije ‘odozdo’ (pa nisu stvoreni temeljni preduvjeti za izvlačenje bošnjačkog, hrvatskog, srpskog i ostalog naroda iz siromaštva, neaktivnosti i nezaposlenosti), (iv) neodmjereno liberaliziranje ekonomije (koje dovodi do toga da se slabašne tuzemne proizvođače izlaže snažnim inozemnim šokovima), (v) neuvođenje financijskih institucija i instrumenata te nepoduzimanje adekvatne regulacije i nadzora nad financijskim tržištima, (vi) neobnavljanje, a kamoli podržavanja razvoja istraživačko-razvojnog sektora (pa je BiH zadnja u Europi po izdvajanju za istraživanja i razvoj na per capita osnovi); (vii) prakticiranje ortodoksnog currency boarda i ‘zakovanog’ deviznog tečaja (čime se pospješuje uvoz nestabilnosti u zemlju), (viii) održavanje obrazovnog sustava zatvorenih etno-nacionalnih društva umjesto razvoja obrazovnog sustava sukladnog potreba globaliziranog svijeta, (ix) nepodržavanje znanjske reindustrijalizacije ekonomije tj. uvođenja softvera i robota u proizvodnju, (x) totalna dominacija neproduktivnih (socijalnih i administrativnih) nad produktivnim javnim rashodima (istraživanja i razvoj, infrastruktura) i (xi) nepodržavanje razvoja lanaca vrijednosti i klastera proizvodnje (putem javnih nabavki, paketa podrške firmama i sl.), (xii) neprovođenje adekvatne politike cijena, posebice njihovog stabiliziranja putem robnih rezervi itd. itd.

 

Na neadekvatnu tuzemnu politiku – koja je posljedica trijumfa vitalnog nacionalnog interesa nad vitalnim racionalnim interesom, koji za temeljni cilj ima održavanje statusa quoa, tj. održavanja budžetarijata na vlasti reduciranjem demokracije na načelo „jedna budžetska marka jedan glas“-  nakalemila se globalna/EU kriza i resetiranje globalizacije slabljenjem tražnje za bh. robama/uslugama i  drastičnim smanjivanjem priliva financijskih sredstava. To je doprinijelo produbljivanju strukturnih neravnoteža bh. ekonomije, posebice fiskalnih i vanjskotrgovinskih, i u konačnici rezultiralo slabljenjem zaposlenosti privatnog sektora.

 

Bh. ekonomija nije konkurentna (produktivna), jer je diskonektovana iz tokova globalne ekonomije zbog  nerazvijenog informaciono-komunikacionog sektora i zastarjele transportne infrastrukture.

 

Za tržišnu, a ne administrativnu ekonomiju

Ispravljanje  tih grešaka politike iziskivaće vrijeme koje se mjeri generacijama. Primjerice, greške u ekonomskoj  politici ispravljaju se tijekom razdoblja od jedne do pet godina. Greške u izgradnji javnih institucija npr. reformi mirovinskih fondova ispravljaju se za 5-10 godina. Ispravljanje grešaka u društvenim reformama npr. grešaka obrazovnih „reforama“ iziskuje 10-30 godina.

Provođenje neminovnih strukturnih reformi znači rušenje starog i građenje novog. Rušenje staroga znači uklanjanje snaga bezakonja i administrativne ekonomije. Građenje novog znači uvođenje vladavine prava i tržišne ekonomije. Ti procesi  (raz)gradnje se vrlo sporo odvijaju, pa je BiH postala drugoligaška balkanska zemlja, članica B-4 skupine (BiH, Kosovo, Albanija i Moldova).

 

Tržište nema alternativu, kako su pokazali eksperimenti provođeni tijekom 20. stoljeća. Stoga je neizbježan dio recepta za snažan i održiv ekonomski razvoj. No,  BiH zaostaje u izgradnji tržišta za svim ekonomskim komparatorima (male zemlje Centralne Europe) i nizom regionalnih komparatora (prvoligaške balkanske zemlje). Stare, administrativne institucije sporo odumiru dok se nove, tržišne sporo razvijaju.

 

Eksperiment uvođenja narodnog kapitalizma dodjelom certifikata je propao. Umjesto narodnog, ustoličen je rentijerski kapitalizam etno-kartelnih obitelji. To je vidljivo ne samo po tome kako i koliko država uzima kroz poreze (i doprinose) i kako i kome daje kroz plaće i potpore, nego i po tome kako se upravlja javnim kompanijama. Upravo se po načinu upravljanja javnim kompanijama (telekomima, elektroprivredama, razvojnim bankama i sl.) najbolje oslikava karakter upravljanja bh. ekonomijom i društvom tj. vidi kakve vrijednosti promovira i kakav poredak gradi vladajuća klasa društva.

 

Privatni sektor je malen, jer njegov razvoj budžetarijat sputava na svakom koraku, umjesto da podupire nastanak velikih, transnacionalnih poduzeća, lidera lanaca vrijednosti, koji bi djelovali kao lokomotive razvoja na koje bi se kačili mnogi vagoni tj. mikro, mala i srednja poduzeća. Neefikasna javna uprava (sa svojim čipom iz davnina, koji je topli obrok napravio glavnim instrumentom ekonomske politike) ometa potencijalnog poduzetnika, crpi mu energiju i zavlači ruku u novčanik. Tako se sprečava nastanak privatnog sektora ‘odozdo’, organskim  putem.

 

Nastanak privatnog sektora ‘odozgo’ spriječen je papirnatom privatizacijom. Tigrovi od papira, zvani privatizacijski investicioni fondovi, vođeni vidljivom rukom ‘ovlaštenih’ privatizera, stvoreni su s jedinim ciljem da izvrše ‘privatizaciju’ poduzeća u društvenom vlasništvu. Da bi se dokopali zemljišta, zgrada i koliko-toliko sačuvane opreme, ‘ovlašteni’ privatizeri su razorili velika poduzeća, bacili radnike na ulicu i od njih napravili prekarijat tj. obespravljeni proletarijat. Taj proletarijat je u socijalizmu živio loše, ali sigurno, dok danas živi i loše i nesigurno.

 

Unatoč svim zahvaćanjima koji iznose oko polovice nacionalnog dohotka, budžetarijat je zapao  u financijske teškoće. Spašava ga MMF,  preciznije kazano MMF spašava plaće i potpore budžetskih korisnika (što odudara od poslanja MMF-a), kao i svoje plaće, jer će neko i taj MMF upitati šta radi već 18 godina u BiH. I zar je moguće da će ostati u BiH do 2027. (čak i da BiH ne dobije nijedan novi aranžman). No, zaduživanje kod MMF-a je nož u leđa privatnom sektoru, jer mu zatvara vrata međunarodnog tržišta kapitala i koči priliv ino investicija i svega onoga što one sobom nose. Kad je MMF unutra, privatni investitori su vani.

 

BiH 2026 (2036)

 

BiH nema vizije razvoja, primjerice BiH 2026 (ili 2036), koja bi ukazivala na to gdje građani vide  zemlju za 10-20 godina, slično onom što je primjerice učinila Jamajka 2009. god. kad je donijela razvojni dokument Jamajka 2030. Bez toga nema orijentira za odabir strategija i instrumenata njihovog provođenja. Ako nema vizije, strategije nemaju smisla, jer šta znači ‘kako’ (strategija) ako se ne  zna ‘gdje’ (vizija).
Indirektno bi se moglo zaključiti, temeljem anketa javnog mnijenja,  da bh. građani žele da se ukloni nezaposlenost, da se institucionalno-administrativni ustroj društva popravi, da se temeljito reformira javna uprava, da se odstrane kriminal i korupcija, da se izvrši revizija privatizacije, da se poveća konkurentnost ekonomije i uđe u EU uspravne glave u narednih 10tak godina.

 

Pogled na mapu Europe jasno pokazuje da postoji (ako se izuzme Švicarska) jedna jedina enklava unutar EU. Oko te zapadnobalkanske enklave, kojoj BiH pripada, obruč čine zemlje-članice EU. Na  zemljama regije, pa tako i na BiH, je samo jedan izbor: da uđu (ispunjavanjem formalnih kriterija za ulazak) ili da ih unesu u EU (kao nekoliko prethodnih zemalja članica). Što budu više radile na ispunjavanju kriterija, zemlje regije će jače kucati na vrata kluba. I obratno, što budu manje radile, to će ih morati više unositi u EU.
Kako sada stvari stoje, BiH može jedino biti unijeta u EU, jer se od nje sve više udaljava. Fizički, jer se sve dulje, sve nesigurnije i sve skuplje putuje u Europu. Propadanje transportne infrastrukture i obrazovanja temeljni su razlozi slabljenja konkurentnosti ekonomije zemlje, pa tako i ispunjavanja ekonomskih kriterija za priključenje klubu.

 

Širi, bolji i politički neutralniji cilj (koji je i kompatibilan s EU putom) za BiH bi trebao biti postati zemlja visokog dohotka. Da bi zemlja Zapadnog Balkana postala članicom EU mora zadovoljiti izvjesne političke, ekonomske i administrativne kriterije, a ispunjavanje tih kriterija je de facto preduvjet postajanja zemljom visokog dohotka.

 

Prema klasifikaciji World Bank,  BiH je zemlja s višim srednjim dohotkom. Stoga bh. lideri trebaju povesti zemlju prema skupini zemalja s visokim dohotkom – jer nema drugog puta. No, šta uraditi da se dohodak po stanovniku poveća za najmanje 2.5 puta, tj. da dosegne barem prag zemalja s visokom dohotkom.

 

Za bh. ekonomiju nisu prihvatljive stope ekonomskog rasta niže od 6-7% godišnje. Nužno je povećavati produktivnost radi popravljanja konkurentnosti za oko 2.5-3% godišnje (radi ostvarivanja kopenhagenskih kriterija ulaska u EU)  i povećavati zaposlenost po stopi od oko 3-4% godišnje (radi smanjenja masovne neaktivnosti i nezaposlenosti te sprečavanja kolapsa mirovinskih i zdravstvenih fondova).
A BiH to može, jer je već bila na pragu toga – imala je 2007. god. stopu rasta 6.7%, a 2008. god. 6.8%. Dakle, u dvije uzastopne godine bila se približila brojci od 7%. I nije joj smetao Dayton! Kad bi održala stopu rasta od oko 7%, mogla bi za deset  godina dostići dohodak od 9,400 US$. Time bi se približila prvoj balkanskoj ligi tj. dostigla Rumuniju.
Tek dvocifrenom stopom rasta tj. postizanjem stope rasta od 10.5-11.0% na rok od deset godina BiH bi osigurala dostizanje dohotka po stanovniku od 12,196 US$ i osigurala ulazak u sadašnji klub zemalja s visokim dohotkom.

Proizvodnja ideja – ključna proizvodnja

 

Ideje, znanje, inovacije i tehnologija su od ključne važnosti za bh. ekonomiju u dostizanju zemalja s visokim dohotkom. Bez sticanja znanja nema uklanjanja tehnološkog jaza u odnosu na zemlje s visokim dohotkom, pa je to glavni racionalni interes bh. društva. Zemlje na višim stupnjevima razvijenosti ne konkuriraju robama nego mozgovima.

 

Poboljšanje konkurentnost (produktivnosti) poduzeća je ključni izazov koji stoji pred bh. ekonomijom u narednih desetak godina. Taj izazov se rješava upravljanjem agregatnom ponudom ekonomije  tj. uticanjem na inovacijski i tehnološki sustav zemlje.

 

Bogatstvo nacije je smješteno prije svega u glavama njenih ljudi, u njihovoj inovativnosti i kreativnosti, a tek onda i drugdje,  npr. u inozemstvu (dijaspora) i u prirodnom bogatstvu. Nisu presudi prirodni resursi ni geografska lokacija, nego znanje o tome šta i kako stvarati. Država svojim instrumentima treba da potiče procese sticanja i rasijanja znanja.

 

U postojećem vakuumu koordinacije proizvođača i potrošača, smještenom u daytonski administrativno-institucionalni aranžman, država u BiH se, promatrano u ekonomskoj sferi, treba osloniti na stranu ponude ekonomije tj. poticati globalno konkurentnu proizvodnju materijalnih i kulturnih dobara.

 

Pri odricanju od korištenja monetarne politike i politike valutnog tečaja, te u mogućnosti korištenja jedino politike indirektnih poreza na makro razini ekonomije, glavni pravac djelovanja politike može i treba biti usmjerenje na stranu ponude.

 
U aktualnoj ekonomiji ‘nepostojeće ruke’ općine/gradovi/entiteti/distrikt/kantoni/entiteti trebaju se fokusirati na podržavanje: lidera razvoja/lanaca vrijednosti/klastera (na razini gradova-regija), poduzetništva (na lokalnoj razini), osiguranje infrastrukture (fizičke, poslovne i znanstvene), podržavanje inovacija i transfera tehnologija te osiguranje pristupa zdravstvu, obrazovanju i financijama. Za to nam ne treba dogovor tri naroda i dva entiteta. Trebamo shvatiti da su, kao što kaže Henry Kaiser, „problemi prilike u radnoj odjeći“.

 

Priča jedan

 

B.P (38) svoj je stan 2007. godine platio 100.000 konvertibilnih maraka. Na tu vrijednost te godine nije se obračunavala kapitalna dobit pa je prethodni vlasnik izbjegao takvu vrstu plaćanja. Stan je promijenio tri ili četiri vlasnika prije našeg sagovornika, koji je 2016. godine odlučio da tu nekretninu proda. Sa uloženim sredstvima za kompletno renoviranje stana, opremanje PVC stolarijom u sam stan uložio je nekih 15tak hiljada konvertibilnih maraka te se nada da će stan uspjeti prodati za 120.000 KM ( računajući da su u Banjaluci porasle cijene nekretnina ). Razlika između cijene stana koju je morao platiti i kojom sad prodaje stan zove se kapitalna dobit. Na nju će peti vlasnik ove nekretnine (naš sagovornik) morati platiti 10% poreza, odnosno 2000 KM.

 

Priča dva

 

P.A (28) 2007. godine roditelji su poklonili stan u Banjaluci koji je ovaj prodao za 120.000 konvertibilnih maraka. Stan su roditelji otkupili u procesu vaučerske privatizacije. Te godine nije se plaćala kapitala dobit. Da je stan prodat danas, iznos kapitalne dobiti bio bi preko 10 hiljada konvertibilnih maraka.

 

Novi Zakon o porezu na dohodak “proslavlja” godinu dana od svog donošenja i jedinstven je u regionu. Ne primjenjuje se ni u Federaciji BiH, ni u Brčko Distriktu, a nema ga u zakonima Srbije i Hrvatske na ovakav način.

 

Zakon propisuje oporezivanje kapitalne dobiti koja predstavlja razliku između prodajne cijene prava i imovine i njene nabavne vrijednosti koju obveznik i ostvari prodajom, odnosno drugim prenosom sa ili bez naknade.

 

Tako donesen Zakon o porezu na dohodak u Republici Srpskoj od 2015. godine oporezuje darivanje imovine roditelja djeci, bez obzira koliko je godina unazad imovina u porodičnom vlasništvu. Njime su najviše pogođeni oni koji su naslijedili stanove iz perioda socijalizma a koji su otkupljeni u procesu vaučer privatizacije.

 

Pri tome Zakon ne poznaje inflaciju, ulaganja, zastaru niti druge objektivne razloge za umanjenje ili oslobađanje od poreza.

 

Kako je ranije objavio portal Capital.ba prema članu 39. Zakona u svrhu određivanja kapitalnog dobitka i gubitka nabavna cijena je cijena po kojoj je obaveznik stekao pravo i imovinu, a ako se ona ne može utvrditi smatra se da je to tržišna vrijednost koju je ta imovina imala u godini u kojoj je stečena.

 

Zakonodavac ne određuje vremensko ograničenje obračuna ove vrste poreza, što bi bilo normalno, niti mogućnost da se u vrijednost imovine uračuna inflacija cjena robe i usluga, pa ni plaćene kamate ako je ta imovina stečena teretnim putem kreditnim sredstvima, što je uobičajeni način sticanja nepokretnosti!

 

Narodni poslanik Dragan Čavić ovaj namet nazvao je “Porezom na mrtve roditelje”, a dva puta je bezuspješno predlagao izmjene zakona jer destimuliše život mladih ljudi i njihovo bračno organizovanjem pošto ljudi moraju da plate porez na prenos nekretnine.

 

 

Ekonomski analitičar Zoran Pavlović smatra da je naziv “porez na mrtve roditelje” sasvim odgovarajući–jer da je zakonodavac bio malo pazljiviji pa barem definisao slučajeve izuzetaka kao u Srbiji:

 

“Kapitalnim dobitkom, odnosno gubitkom ne smatra se razlika nastala prenosom prava, udjela ili hartija od vrijednosti, kada: 1) su stečeni naslijeđem u prvom nasljednom redu; 2) se prenos vrši između bračnih drugova i krvnih srodnika u pravoj liniji; 3) se prenos vrši između razvedenih bračnih drugova, a u neposrednoj je vezi sa razvodom braka”,možda bi izmjene Zakona i bile prihvatljive!” ističe Pavlović za BUKU.

 

On ističe da je Republika Srpska izmjenama Poreza na dohodak unijela malu ali značajnu izmjenu koja je nažalost prošla neprimjetno – porez na poklon koji proističe iz KAPITALNE DOBITI koji će Poreska uprava obračunavati na razliku nabavne i tržišne vrijednosti u momentu polanjanja.

 

“Ovo jedinstveno rješenje NEMA izuzetaka koji se odnose na poklone izmedju najbližih sredonika, ne uzima u obzir ulaganja vlasnika u nekretninu, inflaciju I možda kamate plaćene na kapital da se nekretnina “oplemeni” ili nadgradi I slično” tvrdi naš sagovornik.

 

Očigledno je, tvrdi, da Vlada traži izvore poreskih prihoda na svakom mogućem mjestu, pa je uočila mogućnosti i odlučila da oporezuje poklone u slučaju postojanja “kapitalne dobiti” bez izuzetka!!!

 

Zaključak je da je najbolje opteretiti sve gradjane i od njih naplatiti porez prije nego kreirati dobru poslovnu klimu gdje će se investirati i gdje će se otvarati nova radna mjesta pa tu prikupljati direktne poreze od novostvorene vrijednosti.

 

“Ovako Vlada Republike Srpske hoće samo da uzme a ništa da ponudi gradjanima” naglašava.

 

 

Ekonomista Damir Miljević kaže za BUKU kako se radi o Superhik zakonu vladajućih.

 

Tvrdi kako je kao i sve ovdje ovaj Zakon nenormalan i to prvenstveno zbog činjenice da je u postojećim socijalno-ekonomskim uslovima bezobzirno uopšte i razgovarati o porezu na kapitalnu dobit kada je u pitanju oporezivanje darivanja imovine s obzirom da siromaštvo i način života uslovljavaju da u pravilu djeca nasljeđuju u porodici stambeni i životni prostor jer nisu u mogućnosti da ga sami steknu odnosno kupe.

 

“Posebno je nerazumno smatrati kapitalnom dobiti naslijeđenu imovinu. Da komedija bude još veća oporezuje se kapitalna dobit na prenos imovine a ne oporezuje se stvarna kapitalna dobit nastala po osnovu prihoda od kamata i dividendi na ulaganja. Zakonodavac je vjerovatno smatrao da mu je ovako najlakše da prikupi dodatni novac a dobio je kontra efekat kako u smanjenju prihoda tako i u činjenici da će većina stanovništva koja se nađe u toj situaciji pokušati na svaki način da izbjegne da plati ovaj porez. Sve u svemu jedan besmisleni i kontraproduktivni potez vlasti koji će nanijeti više štete nego koristi” kaže Miljević za naš portal.

 

Dodajmo kako je naplata poreza na dohodak za 8 miliona manja nego u istom periodu prošle godine.

 

Pavlović kaže kako će rezultat primjene ovog Zakona biti haos.

 

“Neće biti poklanjanja (prometa) nekretnina i i time ulazimo u začarani krug ugovora, neformalnog korištenja nekretnina i time će jedan uredan proces sredjivanja katastarskog i gruntovnog stanja sa nekretnimama biti odložen i čak dodatno zakomplikovan kako za gradjane- roditelje, familiju, tako i za poresku službu I zemljišne evidencije” zaključuje naš sagovornik za kraj.

Na narednoj sjednici Predstavničkog doma PS BiH, koja će se održati 9. novembra, u proceduri će se, između ostalih, naći i Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH koji je predložio Savjet ministara BiH.

 
Prema Članu 48. ovog prijedloga izabrane osobe i imenovani zvaničnici bi imali pravo na platu do 6 mjeseci nakon prestanka javne funkcije – odnosno imali bi ponovno pravo na “bijeli hljeb”.

 
Međutim iako se u pojedinim saopštenjima navodi kako se radi o ponovnom uvođenju “bijelog hljeba” nije to baš tako.  Dom naroda ukinuo je institut “bijelog hljeba” ali samo zato jer je postojala namjera da se bijeli hljeb ponovo na neki način uvede. Tako se i desilo.  Savjet ministara pripremio je Zakon o platama i naknadama u čijem članu 48.  Stoji kako će izabrane osobe i imenovani zvaničnici imati pravo na platu do 6 mjeseci nakon prestanka javne funkcije. Jedina promjena Zakona ogleda se u smanjenju mjeseci za korištenje ”bijelog hljeba” sa 12 na 6 mjeseci! Perfidno nema šta.
Iz Udruženja “Zašto ne” upućen je apel parlamentarcima da se spriječi uvođenje “bijelog hljeba” u Zakon!

 

Kažu kako je sramotno da se Savjet ministara BiH na ovakav način oglušuje na volju građana, i to nakon što je “bijeli hljeb” već jednom ukinut.

 

“Građani su političarima kojima nisu dali povjerenje 2014. godine već isplatili 3,5 miliona KM u ovom mandatu. Smatramo da bi mnogo pametnije bilo da parlamentarci usvoje amandman na Ustav BiH kojima bi se omogućilo smanjenje astronomskih primanja BH političara, obzirom da su ti amandmani poslani u proceduru još 2012. godine. Budući da se o ovom zakonu u srijedu raspravlja u prvom čitanju, pozivamo poslanike u Predstavničkom domu PS BiH da predlože amandmane kojim bi se ova izmjena brisala iz teksta Prijedloga zakona”  poručili su iz UG Zašto ne.

Darko Brkan iz ovog Udruženja kaže za BUKU kako političari nisu nikad bili stvarno za ukidanje bijelog hljeba.

“Ukidanje istog se desilo isključivo kao posljedica nezadovoljstva gradjana nakon protesta u februaru 2014 godine, kao jedna od najbezbolnijih mjera po džepove ljudi na vlasti. I evo kao što vidimo, prvom prilikom se ponovno pokušava na mala vrata uvesti bijeli hljeb samo nekoliko mjeseci nakon što je ukinut” ističe on.

 
Sama činjenica da ova mjera ukidanja, ako se sada ponovno uvede bijeli hljeb, zapravo i neće imati nikakvog efekta u stvarnosti, pošto je bijeli hljeb ukinut u sred mandata, a onda ponovno i vraćen, govori o namjerama zakonodavca.

 

“Jer jedino kad bi ovo imalo efekta jeste na kraju mandata, kada imate smjenu ljudi u institucijama. Dakle, jedino što možemo zaključiti jeste isključiva namjera predstavnika vlasti da zamažu oči gradjanima, te se nadamo da ovo neće ostati neprimjećeno. Znamo bar da ćemo mi kao UG “Zašto ne”, a nadamo se i ostatak civilnog društva, ali i mediji, dati sve od sebe da ovo ne prodje u tisini” ističe Brkan.

 

On naglašava da što se samog bijelog hljeba tiče, on nije toliko poguban po budžet kao neka druga nepotrebna davanja, što u formi naknada, što u formi recimo finansiranja političkih partija iz budžeta, koji su veći teret za budžet, ali jeste postao simbol borbe gradjana za smanjenje enormnih primanja predstavnika vlasti.

 

“Ponovnim uvodjenjem bijelog hljeba, umjesto recimo logične odluke usvajanja ustavnog amandmana kako bi se uopšte mogla smanjiti primanja parlamentarcima, gradjani postaju konačni gubitnici u ovom procesu i tako će biti očito dok ponovno, na ovaj ili onaj način, ne uzmu stvar u svoje ruke” naglašava naš sagovornik.

 

Aleksandar Žolja, iz Helsinškog parlamenta građana, kaže kako čitava situacija u vezi sa uvođenjem “bijelog hljeba” pokazuje otuđenost vlasti od građana.

 

“Kao da žive u drugom svijetu i prosto ih uopšte ne interesuje kako gradjani žive. Moramo ponovo otvoriti pitanje klasa i klasne borbe. Sa jedne strane imamo otuđenu višu klasu koji uživaju u svemu i sami sebi donose zakone i olakšice, plate i beneficie a sve više zadužuju građane a sa druge strane imamo obespravljenu siromašnu nazaštićenu “raju” naglašva naš sagovornik iz Helsinškog parlamenta građana.

 

 
Politički analitičar Almir Terzić za BUKU kaže kako je cijeli problem oko naknade nakon isteka mandata na nivou institucija BiH stvorila ranije donesena odluka Parlamentarne skupštine BiH da se to pravo koje je trajalo 12 mjeseci ukine, i neusklađenost tog procesa čije je rješenje paralelno trajalo u Vijeću ministara BiH.

 

“Stoga se u rješenjima koje je u međuvremenu predložilo Vijeće ministara BiH, a u okviru uređenja oblasti Zakona o platama i naknadama pojavio prijedlog od korištenja prava na naknadu nakon isteka mandata u trajanju od šest mjeseci. Vijeće ministara BiH u biti predložilo je smanjenje korištenja prava sa 12 na 6 mjeseci ali zbog izostanka koordinacije izvršne i zakonodavne vlasti, što za BiH nije ništa čudno, ispalo je kao da se to pravo ponovno uvodi” kaže on.

 

Ipak tvrdi kako bi se trebao izvršiti maksimalni pritisak na Parlamentarnu skupštinu i izmijeniti pravilnike o mobilnim telefonima, reprezentaciji i drugim pravima poslanika, ali i ministara i zvaničnika Savjeta ministara BiH.

 

“Krajnje je neprimjereno da poslanici primaju paušal od 713,54 KM što je gotovo prosječna plaća u BiH jer je to nepoznanica u regiji” ističe naš sagovornik dodajući kako treba ukinuti pravo naknade za troškove mobilnih telefona predsjedavajućim komisija i klubova stranaka od 150 KM mjesešno i troškove reprezentacije od 200 KM, te prepoloviti iste naknade za šest članova kolegija a koje pojedinačno iznose po 1.000 KM i za mobilni telefon i reprezentaciju!

 

Treba ukinuti naknadu za odvojeni život od 300 KM, kao i naknade za posjete porodici od 400 do 1.200 KM mjesečno.

 

“To su primjeri gdje parlamentarci u BiH mogu konkretno pokazati da saosjećaju sa teškim ekonomsko socijalnim stanjem u kojem se nalaze građani BiH. naknada poslije isteka mandata u narodu poznatija kao bijeli hljeb je samo vrh ledenog brijega sramne rastrošnosti imenovanih i izabranih zvaničnika” ističe Terzić.

 

On zaključuje kako je vrijeme da odemo korak naprijed i ukinemo sve ono što nema karakter plate.

 

“Kada se radnicima može oporezivati topli obrok, mogu se i onim koji imaju pet – šest puta veće plaće ukinuti bar naknade” zaključuje naš sagovornik

 Ekonomija BiH je jedna od najgorih u Evropi, nezaposlenost nam je svakim danom sve veća, broj penzionera prevazilazi broj radnika, mito i korupcija nam svakodnevno guši privredu, uvoz nam je mnogostruko veći od izvoza, fabrike se zatvaraju, javna uprava se gomila, u nerazvojnim kreditima tražimo spas…

 

Ako na ovaj način posmatramo BiH, teško da su reforme o kojima nam govore naši političari imale ikakvih rezultata, jer da je tako ne bi konstantno propadali sve dublje.

 

Zbog čega je to tako?

 

Odgovor je jasan, ili nas predstavnici u vlasti svakodnevno lažu ili probvode reforme koje ne doprinose poboljšanju stanja u zemlji.  Ili je spoj i jednog i drugog, u čemu se slažu i naši sagovornici.

 

Zbog toga smo se odlučili da pronađemo odgovore šta je to što BiH mora hitno da uradi ne bi li krenuli naprijed.

 

U razgovoru sa profesorom  na Sarajevo school of Science and Technology Vjekoslavom Domljanom pokušali smo da dođemo do ključinih problema u bh. ekonomiji, ali i da ponudimo rješenja za izlazak iz krize koja drma BiH već 30 godina.

 

On smatra da bh. roba je teška i kabasta, te niske dodane vrijednosti. Zbog toga, kao zemlja s višim srednjim dohotkom, BiH treba imati što lakše proizvode, što sofisticiranije i s viskom dodanom vrijednošću.  To znači da se ekonomija, i život uopšte, mora dignuti u oblak.

 

“Zasada BiH ima samo jedan proizvod visokog tehnološkog sadržaja – antibiotik. A i to postaje upitno, jer njegovog proizvođača neće niko da kupi. Sve drugo su proizvodi srednjeg i niskog tehnološkog sadržaja. Stoga ukupan izvoz proizvoda visokog tehnološkog sadržaja iznosi 26 američkih dolara po stanovniku. Po tome BiH pripada začelju ne samo Europe nego i Balkana. Budući da ima visok uvoz i nizak izvoz, BiH ostvaruje visok vanjskotrgovinski deficit. Od 1995. godine fondovi potrošnje su za oko 8% veći od fondova proizvodnje. To je dva puta gore od prihvatljivih -4%. Pošto se to dešava već dvije dekade, neto investicijska pozicija  zemlje je negativna. Iznosi -50 BDP, skoro duplo više od prihvatljivih -35%”, rekao je Domljan za naš portal.

 

BiH ne pati samo od visokih vanjskoekonomskih neravnoteža, koje ‘uklanja’ kreditima MMF, nego i od unutarnjih vanjskoekonomskih neravnoteža, koje se ogledaju u budžetskim deficima, kroz  financiranje kreditima komercijalnih banaka, i visokoj stopi nezaposlenosti, te još većoj stopi neaktivnosti društva.

 

Inače, stopa nezaposlenosti je tri puta veća od prihvatljive.

 

“Da bi stigla zemlje komparatore, BiH treba podvostručiti proizvodnju industrijskih proizvoda i u sklopu toga potrostručiti proizvodnju proizvoda visokog tehnološkog sadržaja i podvostručiti izvoz. To mora biti cilj ekonomske politike. No, BiH to ne može postići, jer je glavni motor ekonomije javni sektor. To je najveći i najprestižniji poslodavac. Slijedeći sektor sa stanovišta zaposlenosti (i vjerojatno najmanje prestižan poslodavac) je poljoprivreda. S takvim vodećim sektorima bh. ne može imati visoku stopu ekonomskog rasta”, otkriva Domljan.

 

Ipak, BiH teško može postizati veće stope rasta bruto domaćeg proizvoda od 3% godišnje. A potrebne su joj stope rasta od minimalno 7% godišnje da bi uklonila masovnu nezaposlenost i nisku produktivnost. 

 

Zato dolazimo do ključnog pitanja: koji su to motori rasta koji osiguravaju dodatna 4 procentna poena? Odgovor ima upravo profesor Domljan.

 

“Dva procentna poena se može osigurati reforma financijskog sistema. Još u doba komunizma bilo je dozvoljeno u BiH osnivati štedionice i štedno-kreditne zadruge, čak i privatne banke. No, danas, u kapitalističkoj BiH je zabranjeno osnivati bilo koju nebankarsku kreditno-depozitnu instituciju. Zakonom o bankama je zabranjeno osnivati štedionice, štedno-kreditne zadruge i slično!

 

To je jedan od temeljnih razloga što je stopa štednje u BiH jako niska, među najnižim u svijetu. Često se ističe 10 mlrd štednje građana, štednje koja se stvarala 20 i ko zna koliko još godina jer joj uspon počinje izvlačenjem njemačke marke iz madraca zamjenom za euro. Bilo bi normalno da BiH svake godine stvori 5-6 mlrd KM štednje.

 

Da bi se to desilo, nužno je odmah izbaciti član 2 zakona o bankama i usvojiti zakone o štedionicama (malim regionalnim bankama) i štedno-kreditnim zadrugama (lokalnim bankama). Ovim bi se ukinuo pravni monopol banaka i zaoštrila konkurencija koja bi za rezultat imala bolju uslugu banaka,  niže kamatne stope i niže cijene usluga. Ako ne vjerujete, pošaljite 100 eura iz Mostara ili Sarajeva u Milano ili Beč i pogledajte kolika će provizija biti za to. Potom zamolite da vam vrate tih 100 eura iz Milana ili Beča i pogledajte koliko će vam uzeti za to. Pa to onda stavite u odnos s prosječnom plaćom ili BDP per capita Italije i Austrije i uporedite to s istim za BiH. Tek tada ćete vidjeti koliko vam banke –kćerke uzimaju u odnosu na banke-majke. Uostalom svaki mjesec plaćate račune za režije ili vršite neko plaćanje za što vam uzmu 2.5-3 KM po transakciji”, objašnjava Domljan.

 

To bi značilo da korištenjem podesnih financijskih institucija i instrumenta može se povećati nacionalna štednja, podići je s jedne na dvije desetine BDP.

 

Ali gdje investirati?

 

“Podesnim reformama realnog sektora, može se stopa rasta BDP povećati za dodatnih 2 procentna poena i tako dostići 7% rasta BDP.

 

Najbolji dio bh. ekonomije je izvozni sektor. No, sad izvoznici plove kao usamljeni čamci, a ne kao bh. izvozna flota. Stoga je izvoz znatno manji u odnosu na onaj koji bi se mogao ostvariti. Skučen je geografski  (3/4 izvoza ide u trokut Rim-Berlin-Beograd), organizacijski (100 kompanija daje 2/3 izvoza), proizvodno (2/3 izvoza otpada na 10 proizvoda) i tehnološki (izvoz visoke tehnologije čini  svega 3 % izvoza industrijskih proizvoda).

Stoga je nužno napor ekonomske politike usmjeriti na izvozni sektor. Potrebno je provesti fiskalnu devalvaciju.  Treba opteretiti uvoz potrošnih dobara, posebice onih koji se proizvode u BiH, dodatnim nametima i prikupljena sredstva upotrijebiti na poticaj izvoza. Pored fiskalne devalvacije ove vrste potrebno je provesti i fiskalnu devalvaciju druge vrste tj. rasteretiti rad i za isti iznos opteretiti potrošnju. Tako će se cijena faktora kojega ima u izobilju (rada) i koji je poreznom politikom učinjen i umjetno skupim smanjiti i omogućiti njegovo angažiranje u proizvodnji,” tvrdi Domljan.

 

Koliko je realno da će se reforme u BiH provoditi?

Onoliko za koliko će se povećavati direktni porezi. Direktno oporezivanje u BiH skoro da i ne postoji. Naime, u „staroj Europi“ direktni porezi, indirektni porezi i socijalni doprinose čine po trećinu ukupnih javnih prihoda.  U Hrvatskoj, koja je najgora po ovom pitanju u „novoj Europi“, direktni porezi su upola manjih od onih u „staroj Europi“, u Malti čine 41% ukupnih javnih prihoda, dok su u BiH upola manji no u Hrvatskoj  jer čine manje od desetine javnih prihoda. Pošto ima puno političara u BiH koji se kunu u europski put BiH, evo im prilike da nešto od tih svojih riječi pretvore u djela.

 

Vlasti neće da razrezuju direktne poreze, posebice progresivne, neće da uvode poreza na nekretnine, o porezu na privatizacijsku dobit da se  i ne govori, neće da prikupljaju određene prihode uopće ,primjerice koncesijske naknade. Oni neće da prikupljanju PDV od određenih firmi , pa oko četvrtine prihoda od PDV ostaje neprikupljeno. Siva ekonomija čini oko trećine BDP, a o crnoj nema nikakvih istraživanja. Stoga se i stvaraju mitovi o deviznim doznakama dijaspore, koje čine tek osminu tih doznaka, dok barem polovicu čine dohoci sive i crne ekonomije.

 

Potrebno je što prije privatizirati telekome i elektroprivrede. Više je razloga za to. Prvo, treba prekinuti s praksom javne proizvodnje privatnih dobara. Drugo, aktualno ekonomsko vlasništvo (ekonomski vlasnik je onaj ko prisvaja plodove, a to su političke stranke koje su društveno vlasništvo pretvorile u stranačko) treba uskladiti s formalnim tj. da ono što je ekonomski privatno postane i pravno privatno. I na koncu, bolje je privatizirati danas dok im stranačka uprava ne sroza vrijednost na 1 KM.

 

Potrebno je konačno na dnevni red parlamenata u BiH staviti pitanje poreznih rashoda, što se u nekim zemljama čini od 1967. a u EU je to od 2014. postala i norma. Radi se o tome da se sagledava šta bi se dobilo nekim porezom ako ne bi postojalo poreznih olakšica, odbitaka i ostaloga što stavlja u povoljniji položaj jednu skupinu građana, firmi ili regija u odnosu na ostale. Pa se onda ti porezni rashodi dodaju stvarnim javnim rashodima i utvrđuju ukupni javni rashodi. No, u BiH ne da se to ne radi, nego vlast formalni sektor (rudnike, željeznice, bolnice itd.) gura u neformalni sektor jer ih ohrabruje da ne plaćaju poreze i doprinose radnicima. Time se stvaraju dodatni porezni rashodi i javni sektor gura u još dublje deficite. Kolike? To nećemo znati dok ne bude napravljena konsolidirana bilanca javnog sektora BiH. A toga ni na vidiku.

 

No, da građani ne bi ovo uvidjeli i k tomu još primijetili da su nezaposleni, da im mirovina iznosi koliko i ručak državnog službenika na račun države zvan „topli obrok“ itd. budžetska klasa proizvodi vještačke probleme, pa su presudna pitanja  (ne)postojanje referenduma, mehanizma koordinacije i sl., kao što su nekad bili prudski dogovori, reforma policije, ustavni amandmani, čega se više nitko i ne sjeća, kao što se već sutra neće sjećati današnjih pitanja. Sve dok izmišljeni problemi budu dominirali nad stvarnim, kruh neće pojeftiniti. Građanin može lako ocjenjivati poteze vlasti: da li vode poskupljenju ili pojeftinjenju kruha. Budući da je kruh sve skuplji i da nema političke snage koja radi na njegovu pojeftinjenju, građani sve više glasaju nogama.

Predsjednik Udruženja ekonomista SWOT Saša Grabovac smatra da je jedan od najvećih problema BiH neracionalna potrošnja, koja se mora srezati u korijenu.

 

“Mi imamo dosta strukturnih problema, odnosno previše makroekonomskih neravnoteža.Prevelik broj penzionera na broj radnika, prevelik disbalans izvoza i uvoza, previše nezaposlenih u odnosu na zaposlene… i sve te stvari nisu održive ni na kraći ni duži rok. Prvo treba da počnemo da trošimo koliko zarađujemo. To nije bio slučaj svih ovih godina. Mi smo u nekom periodu poslije rata, a posebno od 2000. godine i naravno uvođenjem PDV, imali situaciju u kojoj je kod nosilaca vlasti stvoren privid i utisak da se može trošiti nemilice. Zato povećanje sredstava koje je dolazilo većom naplatom poreza i slično, nikad nije bilo iskorišteno na pravi način, i to je osnov za stvaranje svih problema”, tvrdi Grabovac.

 

Prema njegovim riječima, kod nas se ništa ne radi na duge staze, već se sve svodi na političke poteze kratrkog daha. Zato on naglašava da se ne može napraviti preokret u bh. ekonomiji preko noći već da je potrebno donijeti dugoročan plan.

 

“Važno je da se počnu krediti koristiti u razvojne svrhe. Deficit ne mora da bude uvijek negativan, on može biti i pozitivan ako se država zaduživala da bi stvorila višak, ali to kod nas nije rađeno. Niko nije ulagao u privredu, a kad je to i činjeno to se radilo zarad koristi pojedinaca.  Takođe, bitno je svesti potrošnju na mjeru koja se može isfinansitrati. Treba i ukinuti neke privilegije i mjere koje nisu popularne, ali su neophodne. Uz to, važa je i efikasnost javne uprave koja mora i može da bude bolja. Ekonomije koje imaju efikasnu administraciju, bez obzira na visoke poreske stope, važe za investicione destinacije. To i nama treba. Bez ovih stvari, kao osnove teško da možemo da napredujemo”, rekao je Grabovac za BUKU.

Ekonosmki analitičar Zoran Pavlović mišljenja je da je u BiH na ovakvim osnovama teško bilo šta planirati, jer bi i najbolji plan doživio neuspjeh u jednom ternutku.

 

“Ovdje jedni vide da postoje problemi ali ih ne popravljaju, dok drugi ne vide a pate. Na kraju u nesavršenosti sistema ništa ne uspjeva da se uradi. U toj priči se stalno vrtimo u krug i nikuda ne napredujemo. Kod nas ne postoji niko u sistemu ko je u mogućnosti, zna ili hoće da nešto promjeni ili unaprijedi, čak i ako ima opravdane razloge da to uradi. Zato mi imamo bezbroj stvari koje su prisutne i bez čijih promjena nema napretka. Sigurno da ne postoji magični štapić da se popravi situacija, iako bi nam takav dobro došao ili da nađemo poštenog okupatora, jer su ovdje zavladala “demokratka pravila” gdje dvije budale uvijek nadglasaju jednog pametnog. Da bismo išta radili bitno je promjeniti bazične koncepte života. Ljude treba vratti na zemlju, i one što su izabrani i one koji biraju, i onda čitav sistem popravljati fazu po fazu, ali samo uz postojanje odgovornosti svih ljudi u sistemu”, naglasio je Pavlović.

 

Pred BiH je mnogo prepreka koje bi trbalo savladati ukoliko se želi uhvatiti zamah i krenuti putem napretka. Ipak, ako nastavimo kao do sada da odbijamo promjene koje nas  tjeraju da budemo bolji, brži i aktivniji, te zadržavamo strah od  iste, ostaje nam samo da i dalje tonemo u ovom mulju koji nam se servira svaki dan. Izbor je na nama…