Kategorija: Ostalo

Alma Ras je poznati bh. brend koji se bavi proizvodnjom pidžama i veša za žene, muškarce i djecu. Poznati su i priznati ne samo u BiH, nego i šire, a njihova priča počinje prije skoro 20 godina.

 

Mervana Muhović, PR manager kompanije Alma Ras, kaže da put kompanije Alma Ras počinje 1998. g. od male porodične radionice, gdje je proizvodnja bila samo u Olovu, ali se za potrebe inostranih partnera i sa širenjem obima posla otvaraju i novi proizvodni pogoni u Srebrenici, Varešu, Visokom i Bosanskom Petrovcu.

 

„Predani rad, pametna ulaganja i uvođenje inovacija u pravim momentima postavlja kompaniju u ulogu lidera tekstilne industrije u BiH, da bi danas važili za najprepoznatljiviji sinonim bosanskohercegovačke industrije. Tokom svog dugogodišnjeg rada, naša kompanija uviđa važnost društvene odgovornosti, te pruža značajan doprinos lokalnoj zajednici i ekonomskom razvoju ove zemlje, upošljavanjem velikog broja radnika, podržavanjem kulturnih i sportskih manifestacija, te time dajući pozitivan primjer, što nas i dovodi do epiteta društveno odgovorne kompanije“, kaže Mervana Muhović.

 

FIRMA POKRENUTA NA DAN ŽENA

 

Firma je pokrenuta simbolično na Dan žena, a često iz ove kompanije kažu da ih žene inspirišu u kreativnom radu.

 

„Zahvaljujući našim kreacijama, Alma Ras žene se osjećaju seksepilno i ženstveno i u svakodnevnim situacijama, poput snenog ispijanja kafe u omiljenoj pidžami ili udobnog ’ljenčarenja’ u kući, pa do izlaska u neodoljivom donjem rublju. Pored žena, 2014. godine odlučili smo da posebnu pažnju posvetimo i muškarcima, te je i tako nastao brend Manners. Muški brend oslikava muškarca 21. vijeka, onog koji je stalno u pokretu, te teži novim standardima rublja i spavaćeg programa. Naša zadana misija je kupcima pružiti visok nivo vrijednosti za uloženi novac kroz kvalitetni domaći proizvod, te visok nivo usluge i zadovoljstvo prilikom kupovine i iznimno nam je važno da svi naši kupci budu zadovoljni našim proizvodima, što i potvrđuju ponovnom kupovinom“, ističe Mervana.

 

Ona dodaje da je Alma Ras svoj prepoznatljiv brend i trenutnu poziciju koju ima na tržištu stvarala isključivo zahvaljujući visokom stepenu kvalitete i prepoznatljivom imidžu tj. odabirom najboljih, visokovrijednih, prirodnih materijala, kao i praćenjem svjetskih modnih trendova prilagođenih potrebama domaćeg kupca.

 

 

„Linije iz kolekcija koje izlaze dva puta godišnje kupci mogu pronaći isključivo u našim maloprodajnim buticima širom BiH, dok liniju AR Family mogu pronaći u svim većim i bolje opremljenim hipermarketima. Ono što nas izdvaja od ostalih proizvođača to je da Alma Ras nudi širok asortiman namijenjen i dostupan cijeloj porodici u odličnom omjeru kvalitete i cijene. Konstantno ulaganje i modernizacija proizvodnje, te inovacija u korištenju materijala, krojenju i dizajnu daje snažnu poruku kupcima da je Alma Ras asortiman rame uz rame sa asortimanom svjetski poznatih brandova“, kaže Mervana M.

 

Ona ističe da je ova kompanija prepoznatljiva i po odličnim radnim uslovima i sigurnosti u radu, a predani rad na povećanju zadovoljstva radnika donio im je i priznanje za najboljeg poslodavca u proizvodnji, zatim 2015. godine priznanje – jedan od tri najbolja poslodavca u Fashion&retail sektoru, te 2016. godine priznanje za jednog od najpoželjnijih poslodavaca (TOP 10 2016.), u konkurenciji moćnih domaćih tehnoloških kompanija i javnih preduzeća.

ASORTIMAN ZA CIJELU PORODICU

 

Alma Ras danas broji blizu 1000 zaposlenih. Ova kompanija ima 13 maloprodajnih butika, 3 franšizna centra, te tri outleta. Gradovi u kojima se nalaze naši butici su Sarajevo, Banja Luka, Bihać, Bijeljina, Mostar, Tuzla, Zenica, Visoko; franšizni centri u Sarajevu, Konjicu i Gradišci, te outleti u Goraždu, Mostaru i Olovskim Lukama.  Robu izvozimo u Crnu Goru, Makedoniju, Hrvatsku, Kosovo, Dansku…
U Alma Ras kompaniji rade KV radnici, trgovci, mašinski i tekstilni inženjeri, diplomirani ekonomisti, pravnici, inženjeri elektrotehnike, modni dizajneri itd.

 

Mervana Muhović kaže da se u njihovim buticima može pronaći asortiman za cijelu porodicu, počevši od donjeg rublja, pidžama, spavaćica, ogrtača, majica, trenerki, programa za trudnice, pa do kupaćih kostima, a od proizvoda najtraženije i najprodavanije su pidžame i donje rublje.

 

 

Kada je u pitanju kreativni proces i stvaranje jednog proizvoda, Mervana kaže da kreativni tim nastoji povezati informacije koje skupljaju iz svih kanala komunikacije, počevši od osluškivanja potreba kupaca, kako na lokalnom, tako i na inostranom tržištu, pa do putovanja i učešća na stručnim sajmovima.

 

„U skladu sa našom strategijom nastojimo zadovoljiti potrebe naših kupaca kroz odličan kvalitet naših proizvoda, najaktuelnijih boja i materijala, pritom se prilagođavajući svakom tržištu zasebno“, objašnjava naša sagovornica.

 

Kada je u pitanju prodaja, Mervana kaže da su, shodno tržištima na kojima se nalaze, zadovoljni prodajom svojih proizvoda, sa tendencijom širenja poslovanja i dalje kroz vlastite maloprodajne objekte i franšizne partnere. Povećana prodaja automatski podrazumijeva povećanu potrebu artikala iz proizvodnje, što u konačnici ima povećanje proizvodnih kapaciteta, te zapošljavanje novih radnika.

 

PREPOZNATLJIV BREND NA TRŽIŠTU – POTVRDILO ISTRAŽIVANJE

 

Istraživanje tržišta koje je obavila agencija GfK BIH pozicioniralo je kompaniju Alma Ras kao najprepoznatljiviji brend u segmentu finog rublja i spavaćeg programa u Bosni i Hercegovini. Brend je unaprijedio svoju poziciju u domenu „brend awareness indexa“ za značajan broj poena u odnosu na 2015. godinu, dodatno se učvrstivši na poziciji #1 brenda u posmatranoj kategoriji.

 

 

Mervana M. kaže da su u okviru provedenog istraživanja ispitanici izjavili da Alma Ras predstavlja brend kojeg i u narednom periodu namjeravaju najčešće kupovati.

 

“Čak 65% ispitanika tvrdi da bi uzeli u obzir kupovinu Alma Ras proizvoda u narednih 12 mjeseci. Na osnovu gore navedenih podataka i rezultata, cilj nam je da u narednom periodu tu poziciju zadržimo i dodatno učvrstimo, te postanemo lideri u prodaji donjeg rublja i spavaćeg programa u zemljama u kojima imamo distribuciju naših brendova. U planu imamo i dodatno širenje prodajne mreže na području cjelokupne regije”, ističe naša sagovornica.

 

Objašnjava da je važno spomenuti i da su rješenje za sve veće potrebe i zahtjeve novih poslova potražili u implementaciji poslovnog informacionog Sistema Microsoft Dynamics NAV 2016.

 

“U pitanju je integrisana platforma koja obezbjeđuje efikasno upravljanje svim poslovnim procesima jedne kompanije. Samo jedan od konkretnih benefita novog poslovnog informacionog sistema je brzo reagovanje i kvalitetan odgovor na zahtjeve poslovnih partnera. Pomoću alata u okviru ovog sistema poboljšat će se planiranje i iskorištenost resursa kompanije, te se očekuje povećana produktivnost i efikasnost. Naravno, poboljšanje kvaliteta Alma Ras proizvoda i uz minimalizaciju mogućnosti grešaka samom kupcu će se pružiti brža i kvalitetnija usluga i proizvod”, ističe Mervana Muhović.

 

 

Na kraju razgovora, Mervana kaže da u današnje vrijeme imamo sve manje vremena za uživanje i odmaranje i zbog toga kupcima poručuje da ne pristaju na kompromis kada je u pitanju donje rublje i pidžame.

 

„Mi vam nudimo udoban, a ujedno kvalitetan program, koji će zadovoljiti i najistančanije ukuse, a sve to uz pristupačne cijene“, kaže naša sagovornica.

 

Preuzeto sa: 6yka.com

Od male tehnološki zastarjele tvornice, uspjeli su se razviti u renomirani brend koji neprekidno posluje punih 70 godina.

 

Priča o propalim firmama, izrabljivanim radnicima, neizmirenim platama i teškim političkim, ekonomskim i socijalnim prilikama u našoj zemlji, ima previše.  S druge strane priču o uspjehu teško je čuti. A takvih priča ima i zavrijeđuju da se i za njih čuje.

 

Ovaj put vam predstavljamo nekadašnjeg privrednog giganta osnovanog davne 1947. godine koje do danas nije prestajalo sa radom. Potpunu transformaciju preduzeće započinje 1970. godine integracijom u tadašnji SOUR “Sana” Novi Grad i za taj period su značajne velike organizacione i tehnološke promjene. Preduzeće je uspješno završilo svojinsku transformaciju u skladu sa zakonom i od 2001. godine nosi ime Sana Linea. Od osnivanja pa do danas, preduzeće neprekidno radi, zadržan je predratni nivo proizvodnje, unapređen tehnološki proces i nastavljena izvozna orjentacija koja takođe nije prekidana.

 

 

Kako je za naš portal rekla izvršna direktorica za komercijalne poslove, gospođa Marijana Bućevac ono što Sana Lineu izdvaja u odnosu na druge modne brendove i kuće u našoj zemlji prije svega je kvalitet proizvod pristupačne cijene.

 

“Moram reći da  je dosta teško opstati na današnjem tržištu koje je preplavljeno jeftinim stvarima, ali mi smatramo da se na našem tržištu još uvijek cijeni kvalitet. Svugde u svijetu i najpoznatije modne kuće najviše rade sa poliesterima, a kod nas žene još uvijek pogledaju sirovinski sastav pa tek onda cijenu. Sana Linea je jedna od rijetkih modnih kuća pogotovo na domaćem tržistu koja u svojim kolekcijama ima zastupljene bluze i haljine od prirodne svile, lana, pamuka i drugih prirodnih materijala. Takođe ono po čemu smo jedinstveni na tržištu jesu veličine koje radimo od 38 do 52 jer smo shvatili da je za žene srednjih godina, pa i mlađe,  dosta teško u moru univerzalnih veličina da za sebe pronađu kvalitetan proizvod u veličini koja im odgovara”, kaže Bućevac.

 

 

Inače kompletan asortiman ovog brenda je orijentisan na jednu poslovnu modernu ženu.  U svakoj njihovoj kolekciji zastupljene su haljine, kompleti, hlače, suknje, bluze, majice, spavaći program, a od ove jeseni u njihovoj kolekciji će se moći naći i svečani dio koji će se najviše odnositi na haljine.

 

Sana Linea danas ima 11 poslovnica širom BIH i zapošljava 95 radnika.  Uspjeli su se probiti i na tržište Slovenije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

 

Ipak veći dio njihove proizvodnje, oko 60 posto, i dalje se odnosi se na lohn poslove, uglavnom za njemačko tržište za koje rade ženske bluze i haljine.

 

“Kako smo uspjeli? Dobar glas se daleko čuje. Mi uvijek volimo da kažemo da je najbolje kada su kupci zadovoljni jer to je najbolja reklama. I naravno spomenimo i društvene mreže i reklamiranje putem istih, jer  dosta kupaca i na taj način nađe put do nas”, kaže Buućevac. Napominje i da ne sarađuju ni s jednim poznatim kreatorom, već da iza izgleda svake kolekcije stoji njihov sopstveni tim koji konstantno prati tržište, osluškuju potrebe kupaca, a potom zajednčki sa konstruktorima i dizajnerima osmišljavaju kolekcije.

 

 

Ono što Sana Linei daje specifičnost naspram drugih preduzeća, pogotovo van tekstilne branše, je i činjenica da je u potpunosti vođena od strane žena. Od direktora, preko šefa proizvodnje pa do posljednjeg zaposlenog, sve su žene.

 

“Ovaj ženski menadžment kroz godine poslovanja se pokazao više nego uspješan, spreman da se prilagodi na sve promjene i situacije u kojima se preduzeće našlo. I možda upravo ta crta ženstvenosti koja krasi “Sana Lineu” je faktor uspjeha koji joj ne da da posustane”, kaže Bućevac.

 

Na kraju razgovora našu sagovornicu smo pitali i sa kojima problemima se susreće tekstilna industrija. Kaže da su dva najveća problema- radna snaga i politička situacija.

 

“Tekstilna industrija će kroz par godina biti u velikom problemu zbog nepostojanja odgovarajuće radne snage . Sama država ne čini ništa da u jednoj industriskoj grani koja je među najvećima u BIH zainteresuje mlade ljude za istu. Takođe ono što ima jako veliki uticaj na samu prodaju jesu političke oscilacije koje su u u ovoj zemlji nažalost neizbježne”, zaključije na kraju razgovora za Buku gospođa Marijana Bućevac.

 

Preuzeto sa: 6yka.com

Oni su ostali pijani, mi mamurni, ništa se promijenilo nije, a pare su potrošene. Novaca više nema i sada ti pijani milijarderi okrivljuju nekog drugog za sve te troškove”, kaže Siniša Vukelić u intervjuu za Buku, opisujući ponašanje političara u BiH.

 

 

Preuzeto sa: 6yka.com

 

Načelnici opština Tešanj Suad Huskić, Teslić Milan Miličević i Žepče Mato Zovko sastali su se u Tešnju kako bi razgovarali o nastavku saradnje tri opštine u narednom periodu.

 

Ovo je prvi zvanični sastanak u novom mandatu, a ove opštine su u prethodnom periodu sarađivale na projektima BEAR – područje poslovne izvrsnosti, COBEAR – nastavak BEAR projekta uz uključivanje privrednika, a od prošle godine sve tri opštine su nosilac BFC certifikata.

 

Tešanj, Teslić i Žepče bilježe pozitivan ekonomski rast kada je u pitanju broj zaposlenih, ukupan promet i izvoz.

 

“Intenzivnija saradnja naše tri općine, započeta je još 2012. godine. Trenutno se ta saradnja ostvaruje kroz projekat koji implementiraju TRA – Agencija za razvoj Tešanj, RAŽ Žepče, Opština Teslić i Udruženje privrednika općine Tešanj. Danas smo se sastali kao načelnici općina u novom mandatu. Razgovarali smo o rezultatima naše saradnje u prethodnim godinama i konstatovali da je u našim općinama ostvaren napredak na različite načine. Jedinstveni smo u tome da želimo saradnju nastaviti i u narednim godinama. Uskoro ćemo organizirati radni sastanak na kojem ćemo konkretizirati planove za budućnost, kazao je načelnik Tešnja Suad Huskić.

 

Saradnja Tešnja, Teslića i Žepča počela je projektom BEAR – područje poslovne izvrsnosti, što je prepoznao i FDI magazin, glasilo Financial Timesa i proglasio ovo područje Evropskom regijom budućnosti za 2014/2015. godinu. Zajednička saradnja tri opštine rezultirala je povećanjem broja zaposlenih, prometa firmi i izvoza.

 

U projekat COBEAR koji je nastavak projekta BEAR, uključene su 33 kompanije sa područja Tešnja u četiri sektora – metaloprerada, tekstilna industrija, prehrambena industrija i drvoprerada. Analiza je pokazala da je izvoz na uzorku ove 33 kompanije povećan za 42,64%, da je promet povećan za 23,66 %, dok je broj novozaposlenih povećan za 13,89%.

 

PODRUČJA POSLOVNE USPJEŠNOSTI U BIH
Investicioni potencijal ovog područja prepoznao je i specijalizovani časopis za direktna ulaganja Financial Times, koji je još 2014. godine područje BEAR-a, koje čine opštine Teslić, Tešanj i Žepče svrstao u top 10 evropskih regija u kategoriji najboljih evropskih investicionih lokacija prema troškovnoj učinkovitosti. BEAR označava Business Excellence Area – područje poslovne uspješnosti i predstavlja razvojnu inicijativu ove tri opštine.

 

I nakon dvogodišnjeg perioda, ovi gradovi i dalje rade na promociji za investiture i aktivno rade na otvaranju novih radnih mjesta.
Kategorije i kriteriji po kojima je stručna ocjenjivačka grupa donijela odluku o proglašenju najboljih evropskih gradova i regija su ekonomski potencijal, omjer ulaganja i troškova, ljudski potencijali, infrastruktura, kvaliteta života, prijateljsko poslovno okruženje, kao i promotivna strategija za privlačenje direktnih stranih investicija. Istovremeno ova top lista predstavlja i preporuku lokacija u koje treba ulagati.

 

Prema toj preporuci očigledno je postupilo više od 20 stranih investitora koji su sredstva uložili u opštinu Tešanj, koja bilježi i značajan trend povećanja diretnih domaćih investicija.

 

„ Često imam običaj reći da se Tešanj možda ne nalazi na raskrsnici puteva, ali je zasigurno smješten na raskrsnici biznisa. „Poslovni organizam“ lokalne privrede u Tešnju je veoma dobar i sklon stvaranju dodane vrijednosti prvenstveno orijentisane ka izvozu. Plasman roba i usluga na tržišta više od 60 država, a na godišnjem nivou se realizuje u prosjeku 90 miliona KM novih investicija“, kaže za BUKU dr.sci. Ismar Alagić, direktor TRA Agencije za razvoj opštine Tešanj.

 

Prisutne investicije dolaze iz Njemačke, Italije, Slovenije, Holandije i drugih država, a neki od investitora koji su prisutni od ranije u Tešnju već rade nove proizvodne pogone i pokreću nove firme. Priliv stranih investicija dovodi i do kontinuiranog rasta broja zaposlenih, odnosno smanjenja broja nezaposlenih.

 

„ O trendu povećanja broja zaposlenih govori podatak da je 2010. godine na području općine bilo 8.111 zaposlenih, već na kraju 2011. godine broj zaposlenih je iznosio 8.559 radnik. Na izmaku 2014. godine evidentirano je 10.078 radnika, a krajem 2015. godine trend rasta zaposlenih se nastavio vtroglavo približavati magičnom broju od 11.000 radnika“ – rekao je Alagić.

 

Prema njegovim riječima međuopštinska saradnja predstavlja okosnicu djelovanja u području ekonomskog razvoja, te je zato jako značajno kreiranje područja poslovne izvrsnosti sa opštinama Teslić i Žepče.
Svi ovi napori rezultirali su činjenicom da je u toku 2015. godine ekonomska razmjena privrede Tešnja sa svijetom iznosila 675.725.691,00 KM.

 

„Izvoz roba i usluga u iznosu od 340.967.637,00 KM na tržišta 61 države, uz uvoz roba i usluga u vrijednosti 334.758.054,00 KM iz 50 država dovodi nas do pokrivenosti izvoza sa uvozom u visini 101,85%. Imajući na umu da je promet tešanjskih firmi na godišnjem nivou od 1,5 milijardu KM dolazimo do podataka da tešanjska privreda čini 3,7% izvoza iz BiH“ tvrdi Alagić i dodaje da je slogan Tešnjaka  „što čujem zaboravim, što vidim zapamtim, a što uradim, to i ZNAM“ !

 

A znaju i u opštini Žepče u kojoj je od 2014. godine registrovano novih 10 preduzeća sa stranim kapitalom. Investitori su iz Njemačke, Švedske, Hrvatske, Turske, Norveške , i Italije. Isto toliko domaćih investitora investiralo je dodatno u svoje proizvodne/uslužne kapacitete kao što su proširenje proizvodnog pogona u drvnoj industriji, gradnja bazena i izgradnja motela u sektoru ugostiteljstva , izgradnja hladnjače, izgradnja farme i slično.

 

Direktorica Razvojne agencije Žepče, Branka Janko istakla je da je u 2015 godini registrovano oko 500 novih radnih mjesta s tim što taj broj konstantno raste. Najveći broj radnih mjesta otvoren je u tekstilnoj industriji, zatim u drvopreradi I metalopreradi.

 

Ona je kao pozitivan primjer navela da je opština Žepče usvojila Politiku za javno privatni dijalog koji je inovativan model saradnje javnog i privatnog sektora. Osnovan je Lokalni ekonomski forum koga čine predstavnici javnog i privatnog sektora ( 17 članova) koji se redovno sastaju i razgovaraju o potrebama privatnog sektora. Iz javno-privatnog dijaloga proističu inicijative koje potiču stvaranje povoljne poslovne klime za domaće i strane investitore. U 2015. godini pokrenuto je 7 inicijativa od kojih je 5 realizovano a za dvije inicijative je u toku realizacija, a godinu ranije ( 2014) pokrenuto je 13 inicijativa koje su takođe realizovane.

 

Preuzeto sa: 6yka.com

 

Bosna i Hercegovina sasvim sigurno tone u dužničko ropstvo iz kojeg će se teško biti izvući. To će biti razlog zbog čega ćemo rasprodavati sve što nam stoji na raspolaganju, a pri tome nećemo biti u mogućnosti da postignemo željenu cijenu.

 

Centri civilnih inicijativa (CCI) predstavili su izvještaj „Stanje nacije“ koji daje precizan pregled efekata reformi u BiH u posljednjih 18 mjeseci, tj. od donošenja Reformske agende i to po njenim oblastima: javne finansije, poslovna klima i konkurentnost, tržište rada, socijalna i penziona politika, javna uprava i vladavina prava, te uticaj svega pobrojanog na životni standard građana.

 

Zbog političke nestabilnosti i blokada, provedba Reformske agende je usporena i selektivna, te u većini oblasti još uvijek ne daje očekivane rezultate. Kumulativno posmatrano, za sve nivoe i sve akcione planove, samo 46% mjera iz Reformske agende je realizovano. Statistički gledano, institucije BiH, primarno  Savjet ministara, ima najbolju realizaciju vlastitog Akcionog plana, ali i najmanji broj mjera. Akcioni plan Vlade RS, s obzirom na ukupan broj mjera u planu i broj usvojenih mjera, realizovan je u najvećem obimu. Akcioni plan na nivou FBiH realizovan je u najmanjem obimu.

Iako unazad 18 mjeseci bilježimo nekoliko umjereno pozitivnih pokazatelja poput rasta BDP-a, rasta industrijske proizvodnje, rasta poreskih prihoda ili rasta zaposlenosti, većina ostalih bitnih pokazatelja nisu pozitivni. U oblasti javnih finansija, stanje javnog duga se pogoršava. Iako nema evidencije ukupnog javnog duga, čak i djelimično evidentiran iznosi preko 41% BDP-a. Javni dug u RS-u je kritično visok, i blizu je EU limita od 60% BDP-a, čime se podriva fiskalna održivost entiteta, ali i cijele države. Dug prema komercijalnim bankama u BiH dostigao je historijski maksimum od preko dvije milijarde KM. Zaduženost po stanovniku kontinuirano raste, a trenutno prosječno iznosi 3.370KM, pri čemu je zaduženost u RS viša za 80% ili 1932KM u odnosu na FBiH.

 

Enorman je teret servisiranja duga u entitetskim budžetima, s trendom rasta, umjesto snižavanja. Udio duga od 65% u budžetskim prihodima Federacije BiH i 42% u RS za 2017., praktično je zarobio budžete i minimizirao šanse za stabilizaciju javnih finansija. Dakle, pored toga što budžeti nisu razvojni, oni više nisu ni stabilizirajući, ni socijalni. Budžeti su dužnički.“, istakao je Adis Arapović, program menadžer CCI-a.

 

„U prvih devet mjeseci 2016., direktna strana ulaganja iznose tek 81 milion KM ili 0,27% BDP-a, što je drastičan pad u odnosu na prethodne godine. Udio direktnih stranih investicija u BiH u posljednjih 5 godina kretao se u rasponu od 1,69 do 2,72% BDP-a, pri čemu će 2016. godina vjerovatno biti okončana s udjelom nižim od 1%. Prema najnovijim globalnom rangiranju Svjetskog ekonomskog foruma (Indeks konkurentnosti) i Svjetske banke (Lakoća poslovanja), unazad dvije godine nema značajnih promjena u pogledu poslovnog okruženja u BiH. Zemlja se nalazi na 107. (WEF) odnosno 81. (WB) poziciji od 150 rangiranih država svijeta, pri čemu je to najlošija pozicija jedne evropske zemlje“, navodi se u izvještaju Stanje nacije.

„Siva ekonomija u BiH predstavlja značajan dio cjelokupne ekonomske aktivnosti. Najnovije relevantne procjene govore o vrijednosti od 25% BDP-a ili preko 7 milijardi KM, pa su, pored drugih društvenih gubitaka, samo poreski gubici zbog sive ekonomije preko 3 milijarde KM. Da se pola sive ekonomije zauzda, ne bi nam trebalo kreditiranje MMF-a“, istakao je Arapović.

 

U posljednje dvije godine zaustavljen je negativni trend na tržištu rada, a stopa nezaposlenosti je umanjena za 2-3%. Izraženo u apsolutnim brojevima, od donošenja Agende, registriranih zaposlenih je više za oko 15.000, a nezaposlenih je manje za oko 22.000.

 

Penzioni sistem u oba entiteta je trajno destabilizovan i neodrživ bez budžetskih donacija. Tokom posljednjih 5 godina, odnos broja penzionera i broja zaposlenih uglavnom stagnira.

 

Poreski dug, primarno javnih preduzeća, ugrožava penzioni i zdravstveni sistem, te proizvodi deficit. Ukupni dug po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa samo u FBiH iznosi 2,2 milijarde KM! Udio prvih 20 najvećih dužnika iznosi preko milijardu KM ili 48% ukupnog duga, od čega na javna preduzeća i institucije otpada 903 miliona ili 86%. Podaci za RS nisu dostupni, jer je Poreska uprava RS u više navrata izbjegla iste dostaviti.

 

Plate u administraciji duplo su veće od onih u privredi. Razlika prosječne plate u javnoj administraciji i realnom sektoru je zabrinjavajuće visoka u korist javne administracije (58% u FBiH i 45% u RS) i najviša je u Evropi. Više od četvrtine uposlenih su na budžetu, više od četvrtine svih budžeta se troši na plate, iako je procenat zaposlenih u javnoj upravi u FBiH umanjen za 0,3%, a u RS za 1,6%.

 

Borba protiv korupcije ne daje velike rezultate. Približno 2% svih optužnica i presuda unazad 3 godine odnosi se na korupciju i privredni kriminal. U prvoj polovini 2016, približno 2% ili 120 presuda se odnosi na krivična djela korupcije, a 4% ili 307 presuda se odnosi na krivična djela privrednog kriminala.

„Reformama se mora pristupiti mnogo odgovornije, transparentnije, obuhvatnije, i ciljano na životni standard građana, a ne na ispunjavanje uslova za nova kreditna zaduženja. Strukturalne reforme u dokidanju sive ekonomije, enormne javne potrošnje i zaduživanja, uspostavljanju nezavisnog i efikasnog pravosuđa, te vladavine prava su prioritet svih prioriteta. Fokus reformi mora biti prebačen na jačanje institucija, jednakost pred zakonom i depolitizaciju javnog sektora” navodi se u ovom izvještaju.
“Bosna i Hercegovina sasvim sigurno tone u dužničko ropstvo iz kojeg će se teško biti izvući. To će biti razlog zbog čega ćemo rasprodavati sve što nam stoji na raspolaganju, a pri tome nećemo biti u mogućnosti da postignemo željenu cijenu”, ocjenjuje za BUKU politički analitičar Almir Terzić.

 

“Da bi vraćali ono što uzimamo kroz kreditne aranžmane da bi sačuvali socijalni mir i isplaćivali plaće preglomaznoj administraciji, prodavat ćemo ono najvrednije u bescijenje. Zapanjujuća je nezainteresovanost radnika, penzionera, građana, pa i državne administracije na svim nivoima šta će sa svima biti narednih godina, jer i zaduživanja će jednom morati prestati”, ističe on.

 

Frapantno je da se niko u BiH nije zabrinuo što je vanjski dug samo u ovoj, 2017. godini veći za oko 250 miliona KM. Istovremeno, zbog toga se smanjuju budžeti i entiteta, kantona, ali ponajviše gradova i opština kako bi se servisirao vanjski dug.
“Uskoro će zbog toga gradovi i općine u BiH doživjeti potpuni kolaps. Isto je i sa javnim i komunalnim preduzećima koji samo gomilaju dugovanja zbog neuplaćenih poreza i doprinosa. Iako osiguravaju tek golo egzistiranje i to će uskoro biti dovedeno u pitanje jer će i djelovanje tih kompanija i preduzeća biti dovedeno u pitanje. Zbog toga će propasti penzioni i zdravstveni fondovi uprkos svim reformama i agendama”, kategoričan je Terzić.

 

Sveukupno stanje u BiH pokazuje da vlasti na svim nivoima u BiH nemaju pojma sa ekonomskim vođenjem države. Dolaze sasvim sigurno užasni mjeseci i godine su pred narodima i građanima BiH.

 

Preuzeto sa: 6yka.com

Federalna vlada je pred dilemom: prodati telekome ili ne. Odluka bi trebala biti jasna i jednostavna: prodati ih bezodvlačno.
Ako ne može drugačije (a može: renomiranom internacionalnom telekom operateru recimo 80% a bh. građanima preostalih 20% dionica operatera), a ono za 1 KM. Svaka opcija,  racionalna sa stanovišta interesa javnosti FBiH, će im donijeti, u odnosu na postojeću kad su „javni vlasnici“,  donijeti više koristi.

 

Odmah prodati telekome

 

Brojne studije se bave  privatizacijom operatera fiksne telefonije. Rezultati studija se razlikuju, jer se razlikuje ambijenti u kojima djeluju operateri i što su količine dostupnih/prikupljenih podatka o njihovu djelovanju različite. Ambijenti se mogu najlakše objasniti kao ambijenti zemalja s visokim, srednjim i niskim dohotkom – koji su uveliko različiti, pa su shodno tome i ciljevi i motivi i učinci privatizacije različiti i ne lako uporedivi.

 

Učinci privatizacije na operatera i okruženje  se sagledavaju kroz povećanje efikasnosti radne snage. Zašto bi privatni vlasnik davao plaće onima čiji je doprinos profitu ne ravan ništici, nego i manje od toga jer predstavljaju  čist stranački tovar, koji na svojim leđima trebaju nositi vlasnici?

 

Nadalje, učinci se sagledavaju kroz povećanje/smanjenje cijena usluga – i tu su uveliko razlikuju. Primjerice, u zemljama s visokim dohotkom dolazi do smanjenja cijena, dok je u nekim latinoameričkim zemljama s niskim i srednjim dohotkom došlo do povećanja cijena. Nadalje, u dobro provedenim privatizacijama dolazi do poboljšanje kvalitete usluga, proširenje mreže i uvođenje usluga mobilne telefonije itd. Sve ovisi od toga ko kome prodaje, a znamo mi nas.

 

U BiH se ne prakticira ex-ante i ex-post analiza slučajeva privatizacije, pa tako nema ni ex-ante analiza privatizacije telekoma niti angažiranja kvalitetnih savjetnika. Niti kome pada na pamet da pravi te analize. Šta će nam, kad naše agencije za privatizaciju sve to znaju.

 

Ono što je kristalno jasno, jest da je ekonomska privatizacija telekoma u BiH davno završena. Pravna privatizacija još uvijek nije. Razlika između pravne i ekonomske je slijedeća. U gruntovnici piše da je primjerice voćka u javnom vlasništvu, no obiru je vladajuće političke stranke (kome nije jasno, neka pogleda poimeničnu listu imena novouposlenih „informatičara“ HT Eroneta, objavljenu u Dnevnom listu).

 

Tako je telekom formalno pravno u javnom vlasništvu (pri čemu javnost FBiH ima uticaj na telekom koliko na taj isti imaju primjerice građani Kenije), dok je istodobno u ekonomskom vlasništvu vladajuće političke stranke. Telekom je stranačko gazdinstvo iako je formalno u javnom vlasništvu (pri čemu je to „prevođenje“ društvenog u javno prof. B. Horvat nazvao totalitarizmom).

 

Ključno pitanje glede privatizacije je: da li kupac kupuje telekom da bi obrao voćku ili da bi ju njegovao radi boljeg obiranja u budućnosti.  Što kupac želi kasnije obirati voćku, to je bolji kupac. No, takvi kupci ne žele u BiH niti bh.  trgovci javnim vlasništvom žele takve. Stoga su u dosadašnjim privatizacijama izostali ključni pozitivni eksterni efekti privatizacije (u smislu većih, boljih i jeftinijih proizvoda/usluga fizičkim i pravnim osobama) nauštrb negativnih.

 

Aktivni telekomi i pohlepni bankari

 

Mnogi ne znaju da je Kenija inovacijski i tehnološki hub treće industrijske revolucije. Primjerice, lakše je platiti taksisti vožnju u Keniji, nego u Njujorku, kako ocjenjuje londonski Economist. Kenijci nemaju HT Eronet (čije upravljače treba predložiti za Nobelovu nagradu za ekonomiju jer su uspjeli ono što ni ekonomska teorija nije – utjerati monopol u gubitak kad mu je „nezavisni“ regulator „produžena ruka“; neki bi predložili i upravljače Elekroprivredom HZ HB za Nobela jer i oni u monopolnim uvjetima stvaraju gubitke, no njihova je situacija drugačija jer cijelu dekadu nose hercegovačkog diva na leđima, kao što i Elektroprivreda BiH nosi rudare pa ni oni nisu za Nobela), BH Telecom i m:tel ali imaju boljeg prijatelja, Safaricom. Taj je svjetski lider u mobilnom novčanom plaćanju. Njegov zavod za plaćanja djeluje preko elektronskog šaltera zvani mobitel. Taj M-Pesa (što će reći mobilni novac, jer pesa na svahlijskom znači novac) prijatelj pruža najefikasniji instrument plaćanja na planeti Zemlja.

 

Plaćanje ide tako da osoba uplati novac kod jednog od 40,000 punktova Safaricoma (koji liče na neku našu trafiku), kojeg može podići na bilo kojem drugom punktu korištenjem svog M-Pesa računa ili ga koristiti za plaćanja putem mobitela.

 

U čemu je tajna uspjeha M-Pese, kad postoji desetine mobilnih novčanih operatera? Troškovi slanja novca drugim kanalima su daleko skuplji.  M-Pesa je troškove slanja ino doznaka oborio za 90%. Zamislite bh. slučaj: tri milijarde KM osobnih doznaka godišnje, 300 mln KM prihoda operatora internacionalnog platnog prometa i 30 miliona profita na tom poslu. I da se sad tu ubaci neki telekom operater sa svojim M-Novac aranžmanom i uzme kolač!

 

I kenijski bankari, kao što u takvoj situaciji čine i bh. bankari, otpočeli lobirati kod kenijskih političara, koji su, ako je vjerovati Transparency International, još korumpiraniji od svojih bh. kolega. Koncem 2008. god. kenijski bankari su targetirali kenijskog ministra financija i izlobirali da se izvrši revizija poslovanja M-Pesa. Na njihovu žalost, revizija je pokazala da M-Pesa posluje po profesionalnim standardima. Kenijski bankari nisu uspjeli da se zakonom o bankama uvede zabrana nebankarskim institucijama da se bave platnim prometom i depozitnim uslugama, pa M-Pesa prima štedne depozite, odobrava kredite, vrši isplatu plaća, omogućava plaćanje računa i vrši druge bankarske poslove.

 

Time se pokazalo i da su i ti korumirani kenijski političari veći prijatelj svog naroda nego bh. političari. Nisu, kao bh. političari, zakonom stavili banke u pravni monopol. Niko se u BiH ne može baviti depozitnim poslovima osim banaka, što je stavilo BiH na globalne mapu lakrdije,  uništilo konkurentnost i drastično smanjilo ekonomsku efikasnost sistema zarad punjenja džepova bankara i političara.

 

M-Pesa je preobrazio bankarski i telekom sistem Kenije i, između ostaloga, omogućio stvaranje hiljade malih poduzeća. M-Novac je postao korisniji i efikasniji mehanizam nego tradicionalne banke. To što radi M-Novac postalo je simbol eksplozivnog rasta u zemljama u razvoju. Prenijelo se  dalje u Bangladeš, Pakistan, Afganistan itd. iako su i tamošnji bankari nastojali zakočiti razvoj digitalnih financija telekom operatera.

 

Kenijci u digitalnim financijama

 

Prema ocjeni Svjetske banke, „svijet se nalazi usred najveće informacijske i komunikacijse revolucije u ljudskoj povijesti“. U novembru 2016. broj mobitela je prekoračio broj stanovnika planete. Polovica tih mobitela osigurava pristup internetu. No, tek 1.2 milijarde osoba ima pristup širokopojasnom internetu, što će neupućeni najbolje shvatiti ovako: postoji vodovod ali su mu mlaz i protok još uvijek slabi.

 

Prema procjeni McKinsey & Company, tipičan dan u životu interneta izgleda ovako: 36 miliona kupovina preko Amazona, 152 miliona skype poziva, 186 miliona slika na Instagramu, 803 miliona postova na Twitteru, 4.2 milijarde pretraživanja na Google, 8.8 milijardi pregledanih videa na Youtubu i poslano 207 milijardi emailova.

 

No, niko ne može pouzdano kazati koliki je globalni protok podataka. Pored globalnog interneta, postoji i gospodarski internet kao i interne mreže privatnih kompanija. Stoga su procjene koje daje McKinsey & Company tek donja  granica procjene protoka. Kolika je gornja, niko ne zna.

 

E-trgovina iznosi 16.5 triliona dolara, nešto manje od bruto domaćeg proizvoda SAD, najvećeg dohotka na svijetu. Od toga 90% otpada na B2B tj. prodaje poduzeća jednih drugima dok preostalih 10% otpada  na prodaje individualnim kupcima. Sve to se dešava zahvaljujući digitalnim platformama koje stvaraju globalno i transparentno tržište na kojem se i najudaljeniji kupci i prodavci mogu naći s nekoliko klikova. Nekad su u globalnoj trgovini sudjelovale samo velike transnacionalne kompanije, a danas to čine i mikro kompanije, koje se sve više rađaju kao globalne.

 

Stoga globalizacija nije na uzmaku, kako neki tvrde. Tačno je da je poslije Globalne recesije iz 2007. god. došlo do slabljenja globalnih tokova roba/usluga, kapitala i rada. No, globalni tokovi digitalnih informacija su se enormno povećali. Internacionalni tok informacija (ideja, intelektualnog sadržaja i inovacija) se povećao 45 puta u zadnjih 10 godina. Prema McKinsey & Company, internet je osigurao  onoliko rasta u zadnjih 15 godina koliko je osigurala prva industrijska revolucija u 50 godina (rast GDP pc u iznosu od 500 US$). Ko nije u oblacima, nema mu spasa.

 

Kruha i igara spale na igre

 

Prema ocjeni Svjetskog ekonomskog foruma, koji izračunava indeks spremnosti za umrežavanje, i DHL-a, koji izračunava indeks globalne povezanosti, BiH je zadnja u Europi po globaliziranosti. Ima razlika u pristupima izračunu tih kuća, ali se u jednom slažu – smještaju BiH na balkansko, što će reći europsko dno.

 

 

Nekad su bh. političari govorili da će od BiH napraviti drugu Švicarsku. Ako nisu odustali od tog nauma, slika 1 im može poslužiti kao mapa puta. BiH prvo treba stići Albaniju i Moldovu te Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i Hrvatsku. Dakle, iz drugoligaške balkanske lige treba preći u prvoligašku. U tome im može pomoći ono što piše u cilju 9c Agende 2030 za održiv razvoj i održive razvojne ciljeve Ujedinjenih naroda: „Značajno povećati pristup komunikacijskoj i informacijskoj tehnologiji i nastojati osigurati univerzalan i priuštiv pristup internetu u najmanje razvijenim zemljama do 2020.“ Mogu li građani BiH tražiti ono što UN traže za najsiromašnije zemlje svijeta?

 

Od 194 zemlje članice UN, 101 je omogućila građanima da imaju osobni on-line račun, 73 da mogu  platiti porez na dohodak on-line putem i da, pazi sad! 60 je omogućilo da se može izvršiti registraciju firme preko interneta (ovo je san za Bosance i Hercegovce, jer je BiH, zahvaljujući traljavosti sudova u FBiH, zadnja među europskim i tranzicijskim zemljama a i iza RS i po postojećem šalterskom osiguranju osnivanja firme).

 

Zemlje u razvoju moraju prihvatiti neizbježnost promjena u svojim modelima rasta zbog digitalnih tehnologija, koje se ne smiju tretirati kao prijetnja, nego se na njih treba adaptirati investiranjem u ljudski i fizički kapital i tako podržati uporabu digitalnih tehnologija. Barem tako kaže najveći ekspert za ekonomski razvoj, nobelovac Michael Spence.

 

No, u BiH nema strategija uopće, a kamoli onih koje bi bile propuštene kroz modele, jer modelska kultura nikada nije ni razvijana u BiH. A i šta će to bh. upravljačima kad se zemljom može upravljati sa šest ključnih riječi: „treći entitet“, „BiH bez entiteta“ i „referendum“. A dva tutora, politički (OHR) i ekonomski (MMF), ne znaju jesu li došli ili pošli. „Ovako velik broj spasilaca je  pouzdan znak da srljamo u katastrofu“ (Andrić).
Preuzeto sa: 6yka.com

 

Haris Sejdić radi za sve vojske I policije u regionu

 

Haris Sejdić jedan je od onih tešanjskih biznismena koji jako drži do toga kako će ispasti u novinama. Kada smo ga na kraju razgovora pitali da li možda ima neku pristojnu fotografiju koju bi mogli objaviti uz ovaj portret, uporno nam je turao neku fotku na kojoj je uslikan u dizajnerskoj košulji boje pink. On bi možda da mu se tepa i da izgleda kao gej, ali u toj košulji – ne samo da djeluje kao pravi pederčina – već se i šeretski smije. Zapravo, ukupan ‘umjetnički dojam’ sa te fotografije je da ovaj čovjek malčice provocira obične smrtnike. I u nekim drugim situacijama njegovo ponašanje može zaudarati na kofrchenje and kurchenje. On, naprimjer, uvijek vozi najnovijeg audija A6, ne računajući terence, džipove, etc, etc… “Ali, za nekoga ko je 20 godina u ozbiljnom biznisu”, pravda se, “to je standard”. Tako je posljednje pitanje postalo, ustvari, prvo: trebaju li se superuspješni poduzetnici pokazivati.

 

Kao Cristiano Ronaldo

 

“Prvo, relativno je to da li je neko bogat ili nije. Imam kamione, ali nemam avione kao što ih imaju neki (čak) i u Tešnju. Nemam ni ljubavnicu koja je bila mis Crne Gore i Hrvatske. Uostalom, u Tešnju ti je svaki četvrti – peti čovjek na neki način imućan. I, ovo sa košuljom nemoj objavljivat’, to je zafrkancija. Zapravo, i nije – jer me Amela (njegova žena, op. H.R.) stalno nagovara da nju obučem kad treba da ispadnem lijep, haha”, pola u šali pola u zbilji kaže Haris, ne odgovorivši. Insistirali smo:  da li je stvarno šminker i voli li da bude viđen.

 

“Nije onako kako izgleda. Ne rasipam ja novac. Ne ćorlučim, ako želite na čistom bosanskom jeziku. U školi sam učio, a vjerujte da se i ja toga držim, da je i engleska aristokracija smatrala rasipanje novca nepristojnim. Trošenje novca i javno pokazivanje bogatstva za njih je bila zanimacija skorojevića. Taj bonton je jako koristan: bogata aristokracija svojim relativno skromnim životom (u odnosu na život kakav bi mogli da si priušte) ustvari se trudi da ne izaziva zavist kod prosječnih građana, i time štite svoju imovinu”, pametuje ovaj Tešnjak.

 

Haris Sejdić je, i to je možda najpreciznije, poput Cristiana Ronalda. Ljudi ga doživljavaju u crno-bijelim slikama: ili ga vole, ili ne vole. Ovi što ga ne vole, misle da je odviše sebičan i bahat. On, ustvari, i odaje takav dojam ako se s njim družite samo jedan dan. I, baš kada pomislite da je teška tvrdica (jer se u kafani teško laća prvi za novčanik), on vas iznenadi sa svojom (anonimnom) velikodušnošću. Kao onda kada su Ronaldovi mrzitelji otkrili da je on zapravo veliki filantrop, jer je u tajnosti davao milionske donacije za palestinsku djecu i ostalu svjetsku sirotinju. Tada je na Facebooku, primijetili ste, prestao biti šupak. Uz Ronaldovo ime sada stoji: respect. Tako je i sa Harisom Sejdićem: samo na prvi pogled izgleda da je – onakav kakav mislite da jest.

 

Više sreće nego pameti

 

Haris nije repa bez korjena. Njegov otac Muharem Sejdić (bio) je mudar čovjek. On nije samo još jedan provincijski tajkun kome se posrećilo. Znao je da situacija u kojoj ćeš imati više sreće nego pameti, ne može trajati vječno. Ubraja se među rijetke biznismene koji su još prije rata završili gimnaziju a onda išli na više škole u Sarajevo i Hrvatsku. On je, naime, kao obrazovan čovjek koji ulazi u poduzetničke vode, znao da će se nakon rata vrlo brzo morati uspostaviti kakva-takva pravila. I da će se tada odnos snaga između pameti i sreće, promijeniti: ovaj put ćeš morati imati više pameti nego sreće. “Šta će se desiti kada te sreća napusti, a pameti nemaš?”, upozoravao je tada Muharem. Njegov sin kaže da je stalno ponavljao da “ne treba biti budala i misliti da ponedjeljak od kojeg će početi pravna država, nikada neće doći”. Kao i većina privatnika i poduzetnika, i Muharem Sejdić je sa biznisom krenuo u posljednjoj ratnoj (1995.) godini, mada je ozbiljno poslovanje, naravno, započelo od 1996. U početku se bavio samo otkupom sirove kože. Firmi je dao ime Koteks, koja je u manjim serijama ubrzo počela proizvoditi i kožnu konfekciju (jakne) i galanteriju.

 

“Moj otac je i te prve poslijeratne godine, za razliku od tada ‘divljih kapitalista’ igrao po pravilima. Naivno je misliti da mu je to bilo nepotrebno. Jer, primjedba ‘šta ćeš ti igrati po pravilima kad niko oko tebe ne igra po pravilima’ – nije na mjestu. Zašto? Zato što se vrlo brzo dogodila ‘prirodna selekcija’: većina novopečenih poduzetnika koji nisu imali nikakvih škola – a njih je tada bilo preko 90% – propala je. Izgubili su se kada je profunkcionirala država. Od njih je samo manji dio preživio početnu tranziciju. Moj babo je bio oprezan: ‘Možda te niko neće pitati kako si zaradio prvi milion, ali ako stalno budeš tražio rupe u zakonu kojih (više) nema – nadrlj'o si! Propašćeš ko Grčka, a možda otići i u zatvor!'”, pamti Haris očeve lekcije.

 

Još u bivšoj SFRJ, Muharem Sejdić stekao je veliko iskustvo. Bio je treći čovjek u hijerhiji firme koja je zapošljavala gotovo hiljadu radnika – i to upravo u istoj branši u kojoj sada njegov sin, zajedno sa sestrom Adisom, doživljava vrhunac. Tada je i malog (desetogodišnjeg!) Harisa, dok je trajao raspust, često vodio sa sobom na službena putovanja. “Upijao sam svaku riječ sa poslovnih razgovora”, kaže Haris. Muharem se 1992. uključuje u odbranu zemlje, a iz rata izlazi kao ratni vojni invalid.

 

Otac je želio za svog sina Harisa najbolje: u januaru 1996. odveo ga je u Italiju da ga upiše na fakultet. Ali, tada se za tu zemlju nije mogla dobiti dugoročna viza. Tako se Haris morao zadovoljiti ‘skromnim’ Ekonomskim fakultetom Univerziteta u Sarajevu na kojem je diplomirao 2004. godine. Kasnije je na banjalučkom Univerzitetu i magistrirao, a tema je bila Utjecaj primjene poduzetničke strategije tržišne niše na razvoj malih i srednjih poduzeća u BiH. Trenutno je doktorant na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. On je možda išao ‘obrnutim’, ali ‘ispravnijim’ putem: prvo je imao praksu, pa je onda sve to potvrđivao u teoriji. Zbog toga Haris u budućnosti ne bježi ni od akademske karijere: “Mislim da bih studentima imao šta reći”. Čovjek je već objavio jednu knjigu, a piše čak i roman u kojem je glavni junak njegov djed. Njegovu ambiciju, naime, ne treba potcjenjivati – pogotovo ako se zna da u budućnosti želi postati predsjednik nečega važnog. “Još nije vakat, jer mi se za to još nisu poklopile zvijezde u horoskopu”, smije se ovaj vodolija.

 

Prava je istina, otkriva dalje Haris, da njegov otac, generalno, ima konzervativan pristup poslovanju. Kada se gleda sa strane, možda sve što radi ide nekako sporo. To je zato što je njegova životna – dakle, ne samo poslovna – filozofija bila da će uvijek preferirati (dugoročnu) stabilnost nauštrb brzine. “U nekim situacijama ja se ne slažem s njim, jer neke stvari želim napraviti brže”, kaže Haris. “Oprezni mudrac, moj babo, uvijek kaže – neka prenoći. I to ne samo jednu noć. Nekada ga, doduše, i ubijedim u svoje stajalište, ali ne dao Bog da onda pogriješim!”

 

Ali, nije Muharem Sejdić konzervativan i usporen zato što ima zastarjele poglede na biznis. “Imaju tu, znate, upliva i vjerski principi”, opravdava Haris svog oca. “On je, naime, prije više od 20 godina obavio hadž i ne želi ništa (uzeti) što nije halal. Dakle, sve ono što je na brzinu i sto tukne na nepošteno – ne želi. Kaže da je uvijek mudrije sačekati i provjeriti. Vrijeme je najbolji sudija. ‘Sabur’ je njegova omiljena riječ. Hadžija Muharem, prema tome, nije od onih koji posluju koristeći se filozofijom ko ne riskira – taj ne profitira, ali možda ja jesam. Zaista mislim da nekad treba biti i hazarder. I šta dobijete kad izmiksate nas dvojicu? Pa, dobijete dijalektičko jedinstvo. Jedinstvo suprotnosti. Iz takve kombinacije rađaju se najbolje ideje i donose najboje procjene i odluke, vjerujte”, kaže Haris Sejdić.

 

Motojakne za BMW

 

Čim je završio fakultet, Haris je na Upravi Koteksa predložio da se ide korak dalje i uđe u modnu industriju. To znači da će proizvoditi jakne i ostalu kožnu konfekciju i galanteriju pod vlastitim brendom. Za njegovog oca to je bila avantura. Nije podržavao, ali se nije ni protivio. “Samo je ćutao i podignute lijeve obrve, tiho mi rekao: ‘Pratim te!’ Njegovo šesto čulo, nerv za biznis, govorilo mu je da je to nešto što bi moglo imati perspektivu, ali zbog njegovog poslovično opreznog pristupa, nije žurio. E, možete onda zamisliti pod kakvim sam ja bio pritiskom da ne pogriješim”, pripovijeda Haris Sejdić. I nije pogriješio: ‘Koteksov’ Danial S postao je bh. modni brend, koji je vremenom prerastao u zasebnu firmu. Čak je angažirana i dizajnerka Emina Husedžinović, pa su se proizvodile ograničene serije sa njenim potpisom. Koteks je kožne odjevne predmete sa oznakom Danial S počeo i da izvozi, a organizirane su i modne revije po svim većim gradovima, kao i državnim i entitetskim izborima za mis.

 

Radio je “Koteks”, otkriva dalje Haris Sejdić, i ono što nije popularno, ali je nužno – lon poslove: prodavao je radnu snagu. Nepopularno, kaže on –  jer angažiraš većinu kapaciteta, a poslovanje je na granici rentabilnosti (konačno: tekstilna industrija je niskoakumulativna!). Nužno, objašnjava dalje – jer upošljavaš ljude, ali saznaješ i kakvi su globalni trendovi u ovoj branši. Osim toga, naučiš se raditi izvrsno, jer proizvoditi (samo) kvalitetno više nije dovoljno:

 

“Još prije 12 godina Koteks je radio motociklističke kožne jakne za BMW. Tada je i ekipa njemačkog RTL-a dolazila u Tešanj da snima dokumentarac o proizvodnji čuvenog BMW-ovog kožnjaka. Nijemci su prošle godine ponovo pokucali na vrata naše tvornice: opet se radi za BMW, ali i za ostale globalne brendove”.

 

Haris Sejdić – lider

 

I, šta smo do sada mogli zaključiti o našem ‘kontroverznom’ sagovorniku? Da ništa ne zna uraditi sam? Da ga otac stalno vodi za ruku i da još uvijek nije punoljetan? Haris ima odgovor: “Prebolio sam ja sve dječije bolesti. Želite li znati kada sam prebolio zadnju? Upravo onda kada sam, nakon ozbiljne analize tržišta prije više od 10 godina, na Upravi udario šakom od sto i samostalno donio stratešku odluku: ulazi se u namjensku industriju, i to u njen zaštitni segment! To je bila vizionarska odluka. Od tada me otac nikada nije pogledao ispod oka. Čestitao mi je što sam postao lider”. Tako je Haris prestao biti samo ‘mali Muharemov’.

 

Novi lider u firmi naredio je akciju: javljati se na sve tendere koje objavljuju policije u BiH, ali i zemljama regiona. “Kad možemo za BMW, možemo vala i za našu policiju”, logično je rezonovao Haris. Njegova firma ubrzo postaje proizvođač broj jedan u proizvodnji namjenske (zaštitne) opreme za policiju. Pored kože, “Koteks” je usvojio i proizvodnju odjevnih predmeta od raznih specijalnih tkanina i materijala.

 

“Ušli smo u policiju, ali u vojsku nismo mogli nikako. Krenuo sam zaobilaznim putem. Pokucao sam u Ministarstvo odbrane i Generalštab jedne susjedne države i odnio im svoje uzorke. Oduševili su se i za nekoliko dana stigla je prva narudžba. Uz sve to, pokrenuli smo i proizvodnju obuće. Radili smo ili radimo za gotovo sve vojske i policije u okruženju, kao i neke zaštitarske tvrtke i snage sigurnosti na Kosovu i u Srbiji, ali i u Albaniji i Makedoniji. Naravno, sada smo prisutni i u Oružanim snagama BiH – doduše, nakon što smo se dokazali u susjednoj državi. Danas smo došli do stadija kada možemo proizvesti sve za jednog vojnika, policajca, vatrogasca, zaštitara, civilnu zaštitu, a imamo i lovački program. Ostalo je samo da vidimo da li će se konačno proizvoditi i šljemovi. Za pancirne prsluke smo imali posebne balističke provjere i testove. Koteks je sasvim sigurno među vodećim proizvođačima u regionu kada je u pitanju ova usko specijalizirana i sofisticirana namjenska proizvodnja”, ponosan je Haris Sejdić.

 

Uniforme za NATO

 

Lucidan je ovaj tešanjski biznismen. On je nakon ‘arapskog proljeća’ spakovao uzorke svojih proizvoda za vojsku i poslao ih u zemlje Srednjeg istoka. Kaže da nije važno što mu ništa nisu odgovorili: “Nema veze – uvijek vrijedi pokušati. Ne možeš uvijek dobijati”.

 

Koteks je danas grupacija koja u svom sastavu ima tri firme: istoimeni Koteks, Danial S, te Radio ZOS. To je porodična tvrtka čiju Upravu, pored Harisa Sejdića i njegovog oca, čini i sestra Adisa, te dipl. ekonomista Hamza Hotić koji prati finansijske tokove. U ovoj firmi stalno radi 300 radnika, a u punoj sezoni – kada se rade uniforme i oprema za NATO vojske – čak 1000 ljudi je angažirano, uključujući kooperante. Trenutno se gradi nova proizvodna hala od 3000 kvadratnih metara, u kojoj će posao naći minimalno novih 50 radnika.

 

“Želim vam još samo reći, ako opet neću biti ‘nadobudan'… Novac nikad ne treba da bude cilj, već posljedica. Kad dobro radiš, novac akobogda sam dolazi. Provjereno”, rekao nam je na kraju ovaj tridesetdevetogodišnji tešanjski poduzetnik.

 

P.S. Sjećate li se kako nas je na početku ubjeđivao Haris Sejdić – nije sve onako kako izgleda. Ne treba uvijek vjerovati vlastitim očima. Kao kad se pravdate vlastitoj ženi kada vas uhvati in flagranti. Prema tome, kad može njegova žena Amela, možete i vi: oprostite mu. Jer, on ipak pošteno priznaje da je i njegov put započeo prvim korakom  – otkupom sirove kože od mesara prije 20 godina.

 

(Ovaj tekst je bio prilog za sinopsis za dokumentarni film o biznismenima iz bosanske silicijske doline, a urađen u saradnji sa Omega produkcijom)

 

Preuzeto sa: 6yka.com

 

Maleševića, osim što čini velika djela, krasi i velika porodica. Naime, otac je desetoro djece, pet kćerki i pet sinova, a sposobnost i organizacija mu pomažu da djecu usmjerava ka pravom putu i istinskim životnim vrijednostima.

 

“Hljeb života” je hrišćansko humanitarno udruženje iz Prijedora koje je počelo sa radom prije 20 godina, nakon rata u Bosni i Hercegovini, baveći se problemima izbjeglica i povratnika u prijedorskoj opštini. Zbog humanitarnog aktivizma predsjednik ovog udruženja Danko Malešević preselio je iz rodnog Prnjavora u Prijedor, opštini koja je poslije rata imala veliki broj izbjeglica i povratnika kojima je trebala pomoć.

 

 

Maleševića, osim što čini velika djela, krasi i velika porodica. Naime, otac je desetoro djece, pet kćerki i pet sinova, a sposobnost  i organizacija mu pomažu da djecu usmjerava ka pravom putu i istinskim životnim vrijednostima.

 

Danko je u razgovoru za Buka magazin objasio koji su bili prvi projekati njegovog udruženja, te na koji način su davali pomoć povratnicima iz seoskih područja koja su najviše postradala.

 

“Radilo se o humanitarnoj akciji gdje smo poklonili oko 500 steonih junica, a onaj ko bi dobio jednu od ovih junica imao je obavezu da svome komšiji pokloni prvo tele i tako se pomoć lančano širila i pomagala ljudima da prežive u najtežim periodima neimašitne. Ova akcija je pomogla oko 1000 povratničkih porodica” objašnjava Malešević.

 

 

 

Kada je povratak okončao i ljudi se vratili u svoj rodni kraj, Malešević i aktivisti željeli su da ljudima obezbjede zaposlenje, pa su preko jednog Holandskog fonda, koji je imao na raspolaganju 500.000 KM, seoskom stanovništvu davali beskamatne pozajmice od 5000 KM kako bi ljudi započinjali svoje poslove, a oni su ih vraćali u periodu od 2 od 3 godine. Sume koje su vraćane davane su drugim porodicama, uspješni ekonomski oporavak jedne porodice rađao je mogućnost da druga započne svoj biznis, projekat je bio jako uspješan i trajao je oko pet godina.

 

Socijalno preduzeće nada za siromašne

 

Donatora je vremenom bilo sve manje, pa se udruženje “Hljeb života” odlučilo okrenuti socijalnom preduzetništvu i povezati ga sa humanitarnim radom, te su prije pet godina registrovali firmu Hatikva d.o.o. Ova firma, čije ime u prevodu sa hebrejskog znači nada, bavi se socijalnim preduzetništvom a osnovna grana je trgovina polovnom robom koju pribavlja od raznih humanitarsnih organizacija iz Švedske, Švicarske, Holandije i Njemačke.

 

“S obzirom da smo htjeli da nastavimo svoj humanitarni rad, na inicijativu jedne Švedske humanitarne organizacije koja nam je slala svoju pomoć, došli smo na ideju da otvorimo prodavnicu polovne robe. Ova organizacija iz Geteburga nam je i pomogla da registrujemo firmu i obavezala se da će godišnje slati šest šlepera razne polovne robe: odjeće, obuće, namještaja i slično”, kazao je Malešević i obrazložio da u okviru bh. zakona vezanim za rad udruženja postoji klauzula koja kaže da humanitarne organizacije mogu da se bave profitabilnom djelatnošću jedino ako je svrha ostvarivanje projektih ciljeva vezana za pomoć ugroženima.

 

 

 

“Ovo znači da se profit ne može dijeliti među onima koji su aktivni u organizaciji nego se, naravno, treba trošiti i ulagati u humanitarne aktivnosti. Međutim kada smo htjeli da dodamo i tu aktivnost u statut naše organizacije nama su ljudi koji su iskusniji i profesionalniji u tim poslovima predložili da je bolje da osnujemo drugo pravno lice, odnosno firmu i da poslujemo na taj način” objašnjava Malešević.

 

On tada nije ni razmišljao o socijalnom preduzetništvu, jer taj mu termin, kako kaže, u početku i nije bio poznat. Trenutno u Republici Srpskoj ima oko šesnaest sličnih firmi i može se reći da je ta vrsta preduzetništva ovdje u povoju.

Pomoć pri zaposlenju i humanitarni rad

U socijalnom preduzeću “Hatikva” uposleno je šestoro ljudi. Firma plaća režije i doprinose kao i svaka druga koja se bave sličnim poslom. Sa ovim preduzećem sarađuju i prodavnice iz okolnih gradova Bosanske Krajine kupujući od njih robu na veliko po povoljnim cijenama, a koje se bave prodajom polovne robe, tako da se i sa te strane poslovanje širi i dobija prilika za novim zapošljavanjem građana. Radi se o petnaestak “Second Hand Shopova” koji posluju zahvaljući toj robi.
“Mi smo 2014. ostvarili prihod od 30.000 KM. Novac smo uložili u razne projekte, a jedan od njih je i projekat  koji se zove Žena u selu. Ideja je da podržimo mlade žene da ne idu iz sela, te da ih stimulišemo i podstaknemo da ostanu i bave se privatnim poljoprivrednim poslovima”, naglašava Malešević i dodaje da se stimulacija odnosi na beskamatnu pozajmicu od 1000 KM.

 

 

“Od novaca koje im se posudi žena bi trebalo, recimo, da zasadi neku od poljoprivrednih kultura: krompir, luk i slično, a neke bi uzgajale i piliće, i pošto smo kao udruženje pokrenuli javnu socijalnu kuhinju one bi vraćale pozajmicu tako što jedan dio proizvoda izdvajaju za potrebe kuhinje.”, navodi Malešević i dodaje da su na taj način godišnje pomagali oko petnaestak žena.

 
Narodna kuhinja u Prijedoru organizovana je prije pet godina. Ona je prva i jedina kuhinja tog tipa i ima oko 140 korisnika koji svaki dan dolaze na jedan kuhani obrok dnevno. U realizaciju javne kuhinje kasnije je doprinos dao i grad Prijedor, odvajajući dio sredstava za njen opstanak.

“Mi kuhinju podržavamo indirektno projektom Žena u selu i direktno kroz rad naše prodavnice polovnom robom izdvajajući dio zarađenog novca za kupovinu potrebnih namirnica. Inače, onu robu koju ne prodamo: odjeću, obuću, ili namještaj poklanjamo ugroženim kategorijama stanovništva” objasnio je predsjednik udruženja.

Pomoć ovisnicima

Prije dvije godine udruženje “Hljeb života” pokrenulo je najnoviji program i osnovana je komuna za liječene ovisnika. Trenutno u Bosni i Hercegovini postoje dva ovakva centra za rehabilitaciju ovisnika i to su ovaj novoaktivirani u Prijedoru, a drugi se nalazi u Brezi.

 

“Kupili smo jedno imanje na obroncima Kozare i trenutno imamo osam ovisnika koji su na rehabilitaciji. Ove godine taj projekat ćemo podržati iz prihoda naše prodavnice i pokušati doći do stranih donacija. Međutim njih je sve manje, pa smo primorani da se sami pobrinemo za sredstva”, tvrdi Danko.

 

 

 

Ova komuna je klasično seosko imanje gdje ljudi imaju radnu terapiju, ali i razne druge aktivnosti koje ih odvraćaju od pošasti zvana narkomanija.

 

“Mi smo hrišćansko humanitarno udruženje i vjera je osnova našeg poziva. Mi vjerujemo da nas je bog sve pozvao da pomažemo jedni drugima, a pogotovo ljudima u nevolji. Sastavni dio ljudi koji se rehabilituju je i pobožnost koja ih okreće na pravi put, a naravno da im i boravak u prirodi i rad mnogo pomažu da se oporave”, kaže Malešević.

 

U sklopu komune ne postoje nikakve bogomolje jer radi se o protestanskom pokretu i za vršenje hriščanskih molitivi služe im obične prostorije. Molitve su jednostavne, radi se o čitanju svetog pisma bez posebnih obreda i liturgija.

 

“Izgradili smo montažni objekat koji je donirala Holandska organizacija  i ona ima oko 250 kvadratnih metara. Tu postoje spavaone, dnevni boravak, kuhinja, toalet i sve što je potrebno za normalni život. Prostorije mogu da posluže za boravak oko tridesetak rehabilitanata. Sa njima ne rade nikakvi socijolozi i psihijatri i nemaju medikamentsku terapiju nego uz pomoć međusobne pažnje i brigom jednih za druge uspjevaju da se izliječe od ovisnosti”, objašnjava Malešević i napominje da im je strogo zabranjeno da konzumiraju duhan i alkohol.

 

 
Ljudi koji se nalaze na rehabilitciji bave se raznim poslovima, a najviše poljoprivredom, posjeduju staklenik, uzgajaju povrće i voće, imaju košnice s pčelama, plastenik, a bave se i kreativnim aktivnostima, od kojih je naročito interesantna njihova rezbarija drveta. Proizvode i prodaju što im omogućava da komuna bude samoodrživija.

 
Malešević kaže da njegovo udruženje ne misli da stane sa humanitarnim radom i da u planu uvijek imaju neke nove akcije.

 
“Jedan od projekata je i pomoć Romskoj djeci, školarcima. Pomoć prima oko 80 učenika, a ona je u vidu kupovine odjeće, knjiga, školskog pribora i svega onoga što je potrebno da im se obezbjedi bolje školovanje. Organizujemo i dodatnu nastavu za onu djecu kojoj je to potrebno”, kazao je Malešević na kraju.

 

U vrijeme novogodišnjih praznika, a to je upravo period koji dolazi, “Hljeb života” organizuje i dijeljene dječijih paketića koji su zapravo ukrašene kutije u kojima se nalaze razni pokloni kao što igračke, sredstva za higijenu ili školski probor, a svaka kutija je prilagođena određenom dječijem uzrastu. Ovi pokloni stižu većinom iz Velike Britanije i Irske, a poklone prikupljaju i pakuju djeca koja žele da svojim vršnjacima iz ovih djelova Evrope unesu malo sreće i topline za vrijeme novogodišnjih praznika bez obzira na religiju, ime i boju kože. U periodu od petnaestak godina udruženje “Hljeb života” poklonilo je oko 300.000 paketića, a u dijeljenju su im pomogle razne humanitarne organizacije širom Bosne i Hercegovine.

 

Preuzeto sa: 6yka.com

 

Neracionalno poslujemo, neracionalno razmišljamo i jednostavno smo uletjeli u zamku toga da nam je vodno bogatstvo neuništivo, a mi ga sami uništavamo, sječom šuma, eksploatacijom šljunka i pijeska iz riječnih korita, a jedna od najvećih opasnosti je izgradnja malih hidroelektrana, koja za sobom povlači nedostatak pitke vode, a povlačiće i činjenicu da će se sve češće javljati visoke vode i poplavni talasi, koji će ugrožavati materijalna dobra i ljude koja se nalaze nizvodno.

 

Bosna i Hercegovina uvozi sve – vodu, drvo, kamen, voće, povrće, mlijeko, namještaj…. samo još vazduh nije iz uvoza. Međutim, ukoliko se i on pojavi na tržištu u nekoj ambalaži, zasigurno ćemo ga početi uvoziti. Jer naš moto je, po svemu sudeći, tuđe je bolje i kvalitetnije.

 

Voda je, ipak, najveći apsurd našeg uvoza.

 

Sa 9.460 kubnih metara pitke vode po stanovniku, BiH je vodeća u regionu i sedma u Evropi. I pored toga, već godinama unazad, najveća količina vode i dalje se uvozi i to iz susjednih zemalja.

 

Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje, samo za sedam mjeseci prošle godine u BiH je uvezeno 27 hiljada tone flaširane vode, u ukupnoj vrijednosti od 13 miliona maraka, dok je u istom razdoblju izvoz flaširane vode iz BiH iznosio 2,5 miliona maraka ili u količini od 14.574 tona.

 

Proizvođači vode prepušteni sami sebi

 

Da tržište negaziranih i mineralnih voda većim dijelom drže proizvođači iz susjedstva, tvrde i u Grupaciji bezalkoholnih pića pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Po njima bi jedino rješenje koje bi doprinijelo sređivanju stanja u ovoj oblasti bilo donošenje Pravilnika o vodama. Na taj način bi prije svega svega trebalo povećati kontrolu uvoza vode, jer je, prema ocjeni mnogih stručnjaka, kvalitet naše flaširane vode daleko ispred one uvozne. Pravilnik bi, kako tvrde u Vanjskotrgovinskoj komori BiH, trebalo da pojača i kontrolu domaćih proizvođača vode i samim tim napravi razliku između kvalitetnih domaćih proizvođača i onih koji to nisu.

 

Inače, u BiH se oko 50 preduzeća bavi proizvodnjom vode, a najveći su „Vitinka“ iz Kozluka, „Kiseljak“ sa Ilidže, „Dijamant“ iz Srebrenika i „Kruna“ iz Mrkonjić Grada.

 

Oni već godinama apeluju na bh. vlasti da se zaštiti domaća proizvodnja, da se onemogući uvoz vode koja ne zadovoljava sve standarde kvaliteta, jer je bilo slučajeva da se proizvodi vrlo sumnjivog kvaliteta plasiraju na tržište BiH, te da se uklone barijere izvozu vode iz BiH koje postoje u Srbiji, Hrvatskoj i drugim zemljama.

 

Međutim, do danas po pvom pitanju ništa nije urađeno, a država ne pokazuje ni najmanju zainteresovanost da strateški razvija ovu oblast i omogući konkuretnije uslove za domaću vodu. O izvozu da i ne govorimo.

 

Prof. dr Amir Mešković sa Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli smatra da jedino kvalitetan državni projekat može iskoristiti vodeni potencijal kojim obiluje naša zemlja.

 

”Rijetko koja zemlja na ovim prostorima se može porediti sa BiH kad je u pitanju pitka voda, ali, nažalost, kod nas još uvijek ne postoji svijest o kapacitetima koje posjedujemo”, ističe Mešković.

 

Prostor smo koji je imao dosta sreće, ali to upropaštavamo

 

Ipak, profesor banjalučkog Prirodno matematičkog fakulteta Čedomir Crnogorac tvrdi da smo u zabludi oko toga da posjedujemo neograničene količine vode. Naprotiv, kaže Crnogorac, kod nas su količine upotrebljive vode i te kako ograničene.

 

”Hidrogeološki mi smo prostor koji je imao dosta sreće, ali kakve nam koristi od toga, kada to ne znamo sačuvati. Neracionalno poslujemo, neracionalno razmišljamo i jednostavno smo uletjeli u zamku toga da nam je vodno bogatstvo neuništivo, a mi ga sami uništavamo, sječom šuma, eksploatacijom šljunka i pijeska iz riječnih korita, a jedna od najvećih opasnosti je izgradnja malih hidroelektrana, koja za sobom povlači nedostatak pitke vode, a povlačiće i činjenicu da će se sve češće javljati visoke vode i poplavni talasi, koji će ugrožavati materijalna dobra i ljude koja se nalaze nizvodno.  Do sada nije rađena nijedna studija koja bi pokazala sa kojim to količinama upotrebljive vode raspolažemo i kako da to na najbolji način iskoristimo, što je apsurd”, kaže za Buku Crnogorac.

 

Dodaje da nadležne institucije pod hitno treba da počnu raditi posao za koji su i te kako dobro plaćeni i donijeti zakon ili kakvo drugo riješenje u funkciji zaštite voda i šuma, kako bi spriječili da u skoroj budućnosti ostanemo žedni.

 

Brojni stručnjaci iz ove oblasti slažu se da je jedino rješenje koje bi moglo sačuvati naše rezerve vode,  podizanje akumulacija koje bi imale dvostruku funkciju – čuvale vodu u sušnom periodu, a istovremeno zadržavale velike vode, sprečavale nagle poplavne talase i samim tim davale dovoljno vremena  za eventualnu evakuaciju stanovništva i materijalnih dobara.

 

Možda je upravo priča o vodama najslikoviti primjer kako se bh. vlasti odnose prema prirodnom bogatstvu, domaćem proizvodu i domaćim proizvođačima.

 

I ne samo to, na ovom primjeru možemo vidjeti kako država koja raspolaže jednim od najtraženijih resursa na svijetu – resursom života, nije u stanju da sačuva ono što ima.

 

Dok Ujedinjene nacije upozoravaju da bi do 2030. godine pola svjetske populacije moglo da trpi posljedice nestašice vode, BiH bi uz ovakvu politiku, neznanje i nesnalaženje, mogla ostati bez „nafte 21. vijeka“ iako na njoj leži.

 

Preuzeto sa: 6yka.com

 

Ministarstvo finansija RS na svom je veb sajtu objavilo dokument pod nazivom “Plan pozajmljivanja u zemlji za 2017.godinu” u kojem se navodi struktura zaduživanja Republike Srpske u 2017. godini ali i koji donosi pregled dosadašnjih zaduživanja obveznicama i trezorskim zapisima.

 

Dokument ima nekoliko matematičkih nepreciznosti, na koje ćemo ukazati u nastavku teksta.
U svakom slučaju, ukupno zaduženje Republike Srpske će biti nešto oko 570 miliona konvertibilnih maraka u 2017. godini, a veći dio otpada na tzv. “pozajmljivanje u zemlji” odnosno zaduživanje putem obveznica i trezorskih zapisa.

 

 

Plan pozajmljivanja

Planom pozajmljivanja predviđeno je da će se Republika Srpska ukupno zadužiti 567 miliona KM (ili 569 miliona KM), od čega na “spoljne izvore ” otpada 205 miliona KM ili 36 posto, dok su domaći izvori u strukturi zaduživanja zastupljeni sa 362 miliona KM.

U domaće izvore ubrajaju se emisije hartija od vrijednosti odnosno trezorski zapisi (kratkoročna zaduženja ) i dugoročne obveznice. 346 miliona konvertibilnih maraka činiće zaduživanje po osnovu trezorskih zapisa i obveznica dok je 16 miliona konvertibilnih maraka rezervisano za kreditna zaduženja.

Dokument sa matematičkim greškama

Pri tom ostaje iz dokumenta nejasno je li zaduženje po osnovu domaćih izvora 362 ili 364 miliona jer su već na slijedećoj stranici zbirno navedena sva zaduženja te ispada da su zaduženja po osnovu trezorskih zapisa 128 miliona, po osnovu dugoročnih obveznica 220 miliona i kredita u iznosu od 16 miliona što je ukupno 364 miliona KM.

 

 

 

Također na stranici 3 pomenutog dokumenta u dijelu koji se odnosi na Stanje duga navedeno je da je dug po pitanju obveznica sa 30.11.2016 713 miliona KM da bi već na stranici 7 taj dug bio povećan na 741 milion KM.

 

 

 

Zaduživanja trezorskim zapisima i obveznicama dosad

Zaključno sa 30.11.2016 godine se Republika Srpska zadužila po osnovu trezorskih zapisa ukupno 895 miliona KM, od čega 172 miliona u 2016. godini.

 
Kada je riječ o dugoročnim obveznicama Republika Srpska se zadužila ukupno 833 miliona KM od čega u 2016. godini 257 mil. KM.

 

Zaduživanje još većim zaduživanjem

Stručnjak za finansije Slaviša Raković izjavio je za BUKU kako se breme zaduženosti RS liječi još većim zaduživanjem, a što treba da pokrije ničim opravdano očekivanje većeg rasta bruto domaćeg proizvoda.

“Zaduživanje po svaku cijenu i od svakoga jedina je konstanta tzv. ekonomskih politika “vlade kontinuiteta” koja nema ni hrabrosti, ni vizije, ni znanja ni želje da bilo šta ozbiljno uradi na ekonomskom planu” navodi za BUKU ekonomista Damir Miljević.
Kaže da im na ruku idu i međunarodne i domaće finansijske organizacije svjesne da situacija “što gore to bolje” otvara perspektivu za finalnu rasprodaju porodičnog srebra – elektoprivrede, šuma, vode i zemljišta kao konačnog cilja moderne kolonizacije zemalja koje ne znaju šta bi same sa sobom.
“Uzimanje kredita da bi se vratili već uzeti krediti siguran je put u propast kako je to ekonomska istorija već hiljadama puta pokazala” navodi Miljević za BUKU.

 

Preuzeto sa: 6yka.com